недеља, 27. октобар 2013.

БЕСЕДА Др. НИКОЛАЈА ВЕЛИМИРОВИЋА, ОДРЖАТА НА ЕНГЛЕСКОМ, У КАМБРИЏУ, У НОВОЈ ДВОРНИЦИ ЗА ПРЕДАВАЊА; ПРЕДАВАЊУ ПРЕДСЕДАО ПОДПРЕДСЕДНИК СВЕУЧИЛИШТА.

Мук је најприроднији језик за трагедију. Трагедији Србије није потребан беседник; не треба јој речи да је описују, да је увеличавају. Јер мук, а не беседништво, чини трагедију већом. Србијин мук је данас дубок као што је трагедија њена мрачна. Мучаљива патња, патња је која најгласније говори. Страдање које ћути јесте као сврдло које се увија у савест проузрочника патње. Такво мучаљиво страдање свету је строги судија, који гаване чини убогима, поништава сву гордељивост, загорчава уживање, а сав људски напредак понижава. Нечег наопаког има са овим животом. Што то може бити? Ја не знам, али страдања нас подсећају даномице да се нешто крива код овог света. Патње које долазе од околне природе није још најгоре, — природом можемо загосподарити; нити је то патња, која долази од Божије воље, — Бога можемо ганути молитвом својом; али је страдање најгоре које долази од самих нас. Хиљадама змија налази се у Србији. Па ипак све змије кроза целу историју Србије, од времена када су Друиди били на овом острву па до доба Тенисона и Киплинга, нису проузроковале толико отровне пустоши од људи и марве у Србији као што је то скоро учинила једна руља најездника који су хвалисаво гледали себе на врхунцу људске просвећености. Очај спопада човека када гледа на што данас Немачка употребљава своју моћ, своју „културу“, своју науку и богатство своје у Србији, међу народом, који се пет столећа борио против турске тираније уз гесло „За крст часни и слободу златну“, и који је кад-када, из овога мрачнога кутка, пружао своје погледе пут цара немачког, витеза многих светих ордена, као на заточника и ослободиоца заробљеног Хришћанства на Балкану. Никад није један народ страдао од змија толико колико јадни народ Срба данас пати од „просвећених“ људи. Заиста, зар не држите и ви да нешто рама на овом животу нашем? Још на првим страницама својим открила је Библија да је с нама нешто врло зло. Умором свога брата Кајин је бацио сенку на целу историју човечанства. Чак ни први човек на земљи није смирено и срећно биће. Цело наше време на земљи испуњено је страсним грчењем у борби за живот и светлост. Па ипак наше грчење и несрећа долазе у главном од нас самих, нити од природе нити од Бога. Када ли ће доћи конац овом страдању човека од човека? Ми смо уобичајили да о двадесетом веку говоримо с надеждом. Очекивали смо да ће се бар тог столећа установити да су змије људима већи непријатељи но што су људи себи самима. Али у очају ми гледамо данас да су змије невина бика у упоређењу са људима. Трагедија скршене и уморене Србије је гласан доказ да су змије при упоређењу невина бика. Па ипак Србија мучи у својој трагедији. И ја сам волио бих да ћутим. Али ја то не могу; ја нисам само несрећни бродоломник са једног језовитог бродолома, него врху свега свештеник и слуга у Бога.
И ако наш народни понос налаже нама Србима да мучимо при овом бродолому, моја хришћанска част и понос налаже ми да вапијем и протествујем. Ја сам на животу остали протест моје уморене отаџбине. Па ипак ја сам само пролазни протест, протест часовни, док се не дигне Бог Спори и Праведни са својим протестом. Мој протест је у речима, а речи су од ваздуха. Али протест Бога биће, као и увек што је био, од огња неумољивог, који сагорева тело и душу. Ја само најављујем страховити протест који иде.
Зашто ја протествујем код вас сада, синови и кћери Велике Британије? Јер сте ви били поборници Библије на свету; то јест поборници правде, слободе и братства међу људима. Јер су се ваши витези борили за Хришћански Крст и Слободу. Ваше острво је било Острво Спасења за све избеглице, који су као поборници слободе морали бегати из своје отаџбине — између осталих и Русо, Волтер и Виктор Иго, синови једног врло слободоумног народа. Ваши најславнији генерали и адмирали понизили су највећег освајача на свету и дали му чардак на једном малом острву, да у њему живи, у место у светском царству о коме је он сањао. Ваши државници — ја ћу споменути само неколицину: Пит, Брајт, Гледстон — тврдили су стално да унутрашња и спољна политика ове државе треба да почива на хришћанским начелима. Ваше жене прослављене су у свету због лепог и човекољубивог одгоја којим оне обдарују своју децу у жељи да свако ново колено пружи свету нов доказ да је ово острво достојно велике своје улоге на овој планети. Ваш радни свет одликује се здравим осећањем стварности и идеализма, те избегава све настраности и крајности, до којих сиротиња доводи раднички сталеж у другим земљама, и снажно сарађује на људском напретку, материјалном и моралном. Ваше племство, далеко од тога да буде покварено и одрођено, од почетка овог рата задивило је свет својим изванредним родољубљем и готовоћшу да жртвује све, па и сам живот, у борби за част и непоколебљиве идеале своје домовине.
Због тога ја подижем тужбу пред вама, вредни синови и кћери Велике Британије, наследници највредније баштине коју је икад један народ називао својом.
Српски живот у мирно доба најречитија је тужба и најсилнији протест против злочина ова два велика хришћанска цара. Ова два хришћанска цара освојила су Србију својим жељезом и немилосрђем и стегла су грло Србије тако крвнички да данас у Србији има ваздуха и светлости само за освајаче али не и за покорене. Лишена ваздуха и хлеба, Србија није у стању да протествује, али ја јесам. Вечерас ћу вам описати Србију и Србе у мирно доба, да бих вам показао какав је живот водио ваш најмањи савезник пре но што је ова велика бура наишла на његову земљу. Почећу са српским селом. Зашто? Зато што је село прави темељ свега нашег материјалног, духовног и моралног богатства.
Када су Турци, пре пет столећа, покорили Србију српско становништво било је принуђено да поступно напусти градове и повуче се у села по доловима, по обалама речним, где је тле било најплодније, и избегне у шуме, планине и мање приступачне крајеве.
На тај начин село је постало оно тле из којега је поникла наша демокрација. У томе лежи разлика између паше демокрације и демокрације западне Европе, где се демократски покрет зачео и развио по градовима.
Одагнати заједничким непријатељем у шуме и планине, лишени слободе и богатства, виши и нижи сталеж, учени и прости, извргнути су били истом понижењу и неправди, обављали исти посао, орали и сејали, борили се против истог зла, турског јарма, и певали о истом надању. Под тим условима рођен је наш демократски дух, који је касније дивно послужио, у време борбе за ослобођење и ослобођења, као подлога нашим демократским установама: друштвеним, политичким и црквеним.
Рекох да је село наше прави темељ нашег материјалног богатства, Ми, право речено, немамо скоро никакве индустрије, али сваки сељак наш поседује своју земљу. А земља је наша плодна, па наша отаџбина никад није запамтила глади.
Уживање је било гледати како наши сељаци с пролећа ору своју властиту земљу; у лето бацају поглед на своју златну жетву; с јесени посматрају амбаре пуне и препуне; зими уживају и одмарају се у својим рођеним домовима. Ако упитате ма ког српског сељака: „Чија је ово кука? или ово поље? или ова жетва?“ он би вам непремено одговорио: „Божија, па моја!“ — По мишљењу нашег сељака први је власник Бог, а други он.
Па и за време последње три ратне године у Србији је било у изобиљу свих животних намирница, нарочито пшенице и стоке, воћа и сена, поврћа и дрва.
Али сада — све богатство Србије било је и прошло; оно постоји само у успомени окрађених, опљачканих, опустошених, глађу изнурених и ућутканих робова.
У немачким новинама било је објављено једно особно писмо неког немачког војника у Србији. „Овде нам је врло добро. Имамо хране и свега у изобиљу. Много више но што смо имали на западном фронту!“ Ја се уздам да ви добро разумете, што овај војник мисли и од куда је дошло ово изобиље у храни „и свему“ немачким провалницима у Србији. Скоро у исто време писао је заповедник немачке војске у Србији неком у једној неутралној држави ове речи: „Не само да да вам дозвољавам да дођете у Србију и помогнете Србима, већ вас молим да дођете одмах. Међу становништвом Србије влада највећа беда и свет умире на гомиле од глади.“
Што то би? „Просвећени“ поданици цара Виљема не убијају грађански свет непосредно као што су чинили глупи Турци, већ посредно да би сачували лажну част „цивилизацији“. Они су прогнали становништво — старце и болесне људе, жене и децу — јер су сви други Срби у војсци и налазе се у повлачењу; они су протерали становништво, узели храну, стоку, бакар, топлу робу, ћилиме, покриваче, све. А када су то учинили онда су милостиво дозволили народу да се врати натраг „својим домовима и својим обичајима“, како је то објавио цар Виљем. Али како да се врати и камо? Хиљаде су помрле на повраћају, хиљаде су успеле да се врате својим хладним и празним домовима да у њима умру; и за те се каже да су срећнији; а хиљаде су избегле са српском војском у Арбанију и на острва у Средоземном Мору, где су умирали и још умиру од глади; али пошто их је смрт затекла у слободи а не у ропству, то се сматрају најсрећнијим. Сада, ми смо просјаци.
Ово је прва година у нашој историји да смо принуђени људе молити за хлеб; до данас смо само Бога молили за наш крух насушни, и Бог нам га је давао изобилно. Али ми смо постали просјацима тек онда када се немачка просвећеност открила да је просјакиња, сирота на моралу, оскудна на истини и шувела у срцу.
А сада ћу да вам испричам како је српско село постало темељем српскога духа.
Ниједног свеучилишта, никакве школе, никакве библиотеке за читавих пет стотина година! Замислите такав народ. Такав је био српски народ. Свештеници су били — једини писмени људи; памћење је било — једина библиотека; мајка— једина школа; природа — једино свеучилиште; слепи гуслари — једини историчари; Бог — једини пријатељ и утешитељ! Замислите такав свет и назовите га — Србима.
Замислите енглески народ да буде за пола хиљаде година без школа, без учења, без свеучилишта, без историчара, књижевника, пријатеља и утешитеља! Ја верујем, да ви нисте у стању замислити вашу отаџбину ни без Шекспира, без свеучилишта у Оксфорду и Камбриџу и без Британског Музеја, да друге ствари и не спомињемо. Било би од великог интереса и за психолога и за историчара да сазна како дух ради код народа лишеног свега што се данас сматра насушном потребом свакидањег живота. Како такав народ живи? Код Ескима је та ствар јасна: они лове, једу, разговарају и спавају. Али што чини један народ европске, аријске расе? Срби су европске, аријске расе. Што су они чинили? Три посла — мислили су, певали су и надали се.
Да, они су мислили. Мислили су и о небу и о земљи, о животу и о смрти, човеку и животињи, и о свему другом су чим човекова природа долази у дотицај. Они су сравњивали и тражили узрок и циљ свему. Долазили су до закључака и давали израза своме дугом запажању. Мислили су и премишљали дуго, врло дуго док су долазили до једне кратке реченице. Ове речи живеле су у усменом предању, и преносиле су се са колена на колено. Ове речи су врло сличне изрекама из Библије, мислима Ла Рошфукоа и речима из многих славних дела. Српске пословице су необично језгровите. Ја сам читао добар део великих писаца европских, али је на мене врло често српска народна пословица чинила дубљи и силнији утисак но многа славна књига.
Ево вам једне такве пословице: Бог је на висини, сатана у дубини, а човек је у средини. Ако Бог жели, може се наћи горе, доле и у среди. Ако сатана жели, може бити доле и у среди. Човек може бити свуда као и Бог, у среди, горе и доле. Још једна:
Птица је завидила змији и говорила: ти познајеш земљу врло добро. Змија је завидила птици и говорила: ти познајеш небо врло добро. А обе су завидиле човеку и говориле: ти познајеш и небо и земљу. А човек је одговорио: „И знање моје и незнање чине ме једнако несрећним.“ И ова:
Снег или лед, пара или течност, вода остаје увек водом. Богат или сиромашан, незналица или учен, човек је човек вазда. Па ова:
Само пола добар човек може се разочарати у овом свету. Али потпуно ваљан човек никада се не разочарава, јер он никад не очекује награде за добро које чини.
И српски је народ и певао. Седећи око огњева дугих зимских ноћи, српски сељаци певали су о својој славној прошлости, тамној садашњости својој и својим надама на будућност. У Срба постоји један инструменат који се зове гусле; занимљивији од грчке лире, јер је згоднији за јуначке песме. Сличи и индијској тамбури. Дакле, као што су стари грчки певачи певали о своме Ахилу, уз своју лиру, и стари индијски певачи певали о своме Кришни уз тамбуру, тако су и српски гуслари, уз гусле, певали своје песме о своме јунаку из старине, Марку. Марко је био историјска особа, син једног краља. Он је био народни заточник права и правде, и заштитник сиромаха и потиштеног, човек, који је веровао у бога победоносца; он је оставио на идућа поколења утисак јасан као што муња чини на тамне облаке. У свакој сеоској кући у Србији налазе се гусле, и скоро у свакој обитељи по један добар певач уз гусле. Слепи певачи певали су на прославама и саборима.
Кад су питали великог Пита, од кога је тако добро научио енглеску историју, он је одговорио: „Од Шекспира,“ Кад нас питају, од куда ми знамо тако добро српску историју, одговарамо ми: „Из наших народних песама.“ Ретко је наћи народа, који, у маси, познаје тако своју прошлост, као што Срби познају своју. Срби у својој историји не гледају толико сухопарну науку, колико уметност, драму, која се мора испричати у свечаном језику. Срби су знали своју, па су зато и певали о њој; они су певали о њој, па су је тако упознавали све то боље.
Српски људи су певали, али не само људи већ и жене су певале тако исто. Када се жетва сабирала у јулу и августу, жене и девојке певале су у пољима и по дрветима родним. У нашој земљи ми имамо сунца изобилно, и певање у пољу потпуно одговара богатству светлости, коју ми имамо. А што да вам причам о певању нашег женскиња с јесени при ведрој и благој месечини? То је време када се преде уз преслицу. Уморни људи лежу у постеље, али жене поседају у кругу на дворишту под ведрим небом. Ту се разговарају и певају, не престајући са својим предивом. Певају две по две, у дуету, али тако да други дует почиње као први свршава. И овако се пева не у једној кући, већ у многима у исто време, у разним крајевима села. Месечина је — у нас у Србији је месечина чаробно светла и јасна — тишина је, песма са свих страна, из сваке куће певају девојке, певају славуји и друге птице. Цело село се претвори у бину; ту је на стотине певача, око њих месечина, над њима широко звездано небо — ја сам уверен да би вас више занела једна таква српска сеоска опера него многе опере на којој бини у Лондону. А сада — у Србију јурну немачки цар, који не зна за песму, и наша песма умуче.
И под Турцима је певао српски народ. У Британском Музеју можете наш десет великих књига српских народних песама, спеваних за време турског господства у Србији. Та владавина била је врло мрачна заиста, али ипак ми смо у себи гледали браниоце крста од полумесеца, и уображавали смо да ми треба да будемо грудобран хришћанске Европе, то јест Средње Европе на првом месту. Зато смо водили борбу са Турцима с песмом на устима и с надом у прсима.
А сада — два хришћанска цара, са лисицом из Софије. скршили су Србију потпуније но што су је Турци икад кршили.
„Повратите се вашим домовима и вашим обичајима“. тако је цар Виљем позивао српске избеглице.
„Вашим обичајима!“
Али, о „илустрисиме Цезар“, ми би могли одговорити, ,,наш први и најбољи је обичај да певамо. Реци нам како да певамо сада? Па знаш, о царе, јер си и ти приповедао библију, ти мораш знати библиску тугованку старог Израиља: „На рекама вавилонским седили смо, ај, и плакали, кад помишљасмо на Сион. Вешали смо наше харфе о врбе. Јер они, који нас заробише, нагоњаху нас да певамо, велећи, певајте нам коју песму о Сиону? А како ћемо певати песму господњу у земљи туђој?“
Сада ти играш праву игру вавилонску — према нама Србима, то јест према народу који се рваше за крст, који појаше о слободи и који на крст пође за правду. Ти ниси ништа бољи од ма ког сељана из српског села. Тражиш ли доказа? Српски сељак пева, а ти не умеш певати. Ти не можеш певати, не због твог грла оболелог, већ због немирне савести твоје. Ти си угушио певање у земљи песме, о грешни господару!
Како да ми сада певамо песме наше, када су домови наши претворени у празне пећине? Од куда би ми могли певати, када гледамо хлеб наш у рукама туђим, а у рукама нашим хладно стење? И како би ми могли певати сада када се цела прошлост наша буни против тебе и наши се стари преврћу у гробовима својим?
Ти си покрио земљу нашу грехом и злочином, а обичај наш није да певамо о греху и злочину, већ о врлини. Када ћеш нам показати врлину твоју ? До сада си нам показивао само огањ и мач, зверство твоје и суровост твоју, и само суровост и зверство — и, рекох ли то већ? — огањ и мач. То је језгро вере твоје и науке, душе твоје и славе. Презиремо све што ти унесе у земљу нашу.
Остави нас да мучимо, господару, а ти можеш продужити са изложбом своје мефистофелске просвећености, и пошто скршиш све слабије и мање од тебе, господару, отвори уста твоја и проповедај над њиховим рушевинама својим обожаваоцима: ..Кантате домино!“
Али док си ти овде ми нећемо певати по обичају нашем старом. Радије ћемо мучати и чекати суд Божији.
Скривено морално благо српског народа и сада сјаје, као и увек, кроз сва времена мрака и страдања.
Ви се сећате још од почетка рата свих изјава српске владе, да ће Србија остати верна до конца. Можда је ко од вас помишљао: те изјаве потекле су из политичких разлога. Не; те изјаве су биле само нејак изражај онога што смо ми сви у Србији мислили и осећали. По схватању народа у Србији увек је била света дужност бити веран пријатељима, држати задату реч и чувати потписане и непотписане уговоре. Ми наш морал нисмо школом изучили — не заборавите да за читаве векове у нас школа није било — већ је то наслеђено благо, које сваки човек држи у великој пошти. То није морал који се ослања на наученом, на речима и изводима из књига, век је то основна сила, које ми нисмо власни, која држи у својој власти свакога од нас.
Наш министар председник пре неки дан рекао је ове речи: „Боље је умрети у лепоти, него живети под срамотом!“ Пре петнајест стотина година чуле су се сличне речи на овом вашем острву, на уста једног витеза из пратње Биволфа: „Смрт је лепша од живота срамног.“ Свако дете у Србији мисли на исти начин као и наш министар председник о вредности живота и смрти.
„Боље је умрети него“ живети овако или онако, или чинити ово или оно — на стотине српских пословица почиње тим речима.
У пословицама изражена је наша народна мудрост, у пословицама и песништву. А наше пословице су песма сама. У нас морал није само наука; он припада песништву, као и историја. Историја и морал су тако узвишени предмети да морају бити изражавани узвишеним, свечаним језиком. Песништво је права суштина ствари. То је најозбиљнија ствар на свету. Тако ми схватамо.
Срби читају врло мало Библију, и ако су они имали Библију на своме језику и служили се њоме при светој служби пре но што сте је ви имали на свом језику у својој цркви. Ну Библија се слушала у цркви, а на дому песма. Као што се Шекспир може назвати вашом другом Библијом, тако, и више још, наше народно песништво наша је друга Библија. Наше песништво је било наша историја, наш морал, наша лепота, наше надање, наш одгој, наша крепост — наша Библија. Нашом песмом, као и Библијом, морал се не учи већ надахњује. Што би био овај морал, који научавају српско песништво и пословице, када би био одевен у сухопарне речи?
„Хвала Богу на његовом дару“, тако обично почиње наша песма.
Љубав? Љубав је боља од правде.
Правда? Правда је боља од неправде.
Неправда? Неправда мора бити кажњена.
Страдање? Њега мора нестати.
Устрпљење? То је велика врлина страдалника.
Част? Боље је умрети но не сачувати част.
Непоштење? Оно значи исто што и смрт.
Милосрђе? Оно сјаје као сунце над светом.
Просјак? Он ставља срце на кушање.
Смрт? Бог је иза смрти и зато смрт није никакво зло.
Молитва? Треба се увек молити, али од ње помоћи нема док човек не учини све што може.
Понизност? Она је увек узвраћена љубављу.
Неустрашивост? Праћена је највећом похвалом.
Кукавштина? Њу прати покор и презир.
Послушност? Младеж мора слушати и поштовати остарину.
Образ? Боље је запалити цркву него коме насрнути на образ.
Заштита немоћних? Марко је увек штитио нејаке и животиње. То је велика врлина.
Чојство? Увек буди витез, према пријатељу и непријатељу.
Рад? Без рада нема молитве.
Слобода? Човек је човек само дотле, докле живи у слободи и бори се за слободу.
Богатство? То није врлина, а кад оно не подупире врлину, злочин је.
Бог? Он је господар света и твој дањоноћни телохранитељ.
Такав морал учили су, ај, певали су наши стари, певали смо и ми, Наравски, ми смо се често грешили о овај морал, али и кад смо грешили и кад смо били исправни, овај морал био је увек сматран мером свега што је добро и лепо.
Србија је грешила и кајала своје грехе, па опет падала у грехове. Судите и будите судије, господо, а ја ћу вам исповедати све грехове Србије. Србија је грешила и страдала. Њени греси били су пакао њен, њена страдања — њено чистилиште. Ја нећу да молим вас да опростите Србији, већ вас молим да праведно упоредите њене грехе са страдањем њеним. Срби су се грешили о свих десет заповести; то је истина. Али су они ипак држали да су тих десет заповести мерило које прописује нешто боље него оно што народ чини. И ако је народ дивно говорио: „зрно истине боље је од товара лажи“, ипак је лаж, као и сваки паразит, нашла себи гнездо као и свугде друго. И ако народ каже: „Боље је бити слеп уз правду, него с очима код неправде“, ипак је неправда нашла своје семе, раст и плод у истом народу. И ако се српска савест грозила над Каиновим грехом, ипак је тај грех, грех братоубиства скрнавио тле Србије, освећено толиким патњама и несебичним жртвама њеног народа. Ну у Србији нећете нани препредених порока, који се почињају у присенку великих култура, али ћете наћи довољно великих и малих грехова, које српска савест осуђује на исти начин као и ваша.
А поред тих грехова, ја исповедам пред вама један велики грех српскога народа. Тај је грех његова претерана љубав према независности. То је врлина као што је врлина и свака друга искрена љубав, али она постаје грехом када пређе меру. Та врлина сјаје као сунце у доба борбе против опћег непријатеља, али у доба мира, када преовлађује потреба за удруженим трудом око друштвеног добра, та врлина постаје грехом. Овај дух независног живота, независног и од непријатеља и пријатеља, знатно је пореметио наш друштвени живот и напредак током прошлог столећа. Е, у томе, у том највећем греху нашем и највећој врлини нашој у исто доба, налази се главна разлика између нас Срба и наших суседа.
Народ Велике Британије свикао је да гледа на Балкан као на земљу, у којој преовлађује један и исти грех. То схватање је велика погрешка. На Балкану у главном постоје два духа: српски и бугарски, то јест дух слободњачки и дух ропски. Српски дух се до конца упорно и жилаво борио против Турака да ослободи Балкан пре пет столећа. Бугарски дух покорио се без икаквог отпора. „Бугарски краљ није очекивао да буде покорен, већ је понизно молио за милост“; тако пише један енглески историчар. (Станли Леин-Пул, „Турска“, стр. 40.) Бунтовнички српски дух дигао се први из балканског мрака, пре сто година против тираније и деспотског неваљалства турских господара, и ослободио српску земљу. Бугарски дух чекао је док су дошли странци и ослободили бугарску земљу. Ови странци су били: Руси, Срби, Румуни и Гледстон. Бугарски дух је био од 1878., под владавином немачких краљева, исто ропски покоран као што је био за пет стотина година под владавином турских везира и паша. Само је чисто незнање говорило кроз оне људе, који су пре неколико месеци рекли: „Ово краљ Фердинанд ратује против Србије и Савезника, а не бугарски народ. Бугари се неће никад борити против Руса, својих ослободиоца.“ Истина је и остаће истина: бугарски народ је способан само за једну мисао, то јест мисао свога господара, па био то Фердинанд, или ко други, и он има само једну вољу, вољу свога господара. Они ће се борити против Руса исто онако жучно као што су се борили јуче против Турака и као што се данас боре против Француза и Енглеза, ако само то тражи и жели њихов господар.
Овај ропски дух, који је несрећа за тај народ у овим најтрагичнијим и најодлучнијим догађајима светске историје, у време мира био је срећа за бугарски народ и оспособљавао га је за миран организован рад, за који се тражи послушност и потчињеност. Овај ропски дух је највећа врлина и највећи грех бугарског народа.
Ну ја говорим о нашим гресима, и ја признајем да је наш грех био и сувише развијен осећај личне слободе. То је прави дух Срба. Из тог духа поникли су сви наши успеси и све недаће наше. Ставите се на то становиште, молим, и онда судите о свим нашим гресима новог доба: уморима краљева, унутрашњим немирима и свим другим неправилностима политичког и друштвеног живота наше земље. Онда ћете разумети нас боље; а кад нас боље разумете, ја сам уверен, да ћете нам лакше и опростити.
Србија је грешила, Србија се и молила. Ако ставите на један тас грехове Србије, а на други страдања и молитве Србије, ја сам уверен да ће овај други претегнути.
Још једном се морам повратити на српско село. Тамо молитва није само поговор греху већ се сматра дневном потребом. Кад се човек умије у нас, прво му је да се богу помоли. То је освештани обичај. Многе песме о нашем народном јунаку, Марку, почињу овако:
„Поранио Краљевићу Марко,
Умио се, богу помолио...“
И све песме почињу, то понављам, овим речима:
„Хвала Богу на његовом дару“.
Али молитвом не почињу само песме, сваки посао и свака забава почиње молитвом такође; сваки дан и свака гозба, сваки одмор и свако путовање. Овај обичај деломично је запуштен и напуштен само у градовима под утицајем средњоевропске материјалистичке просвећености. У селима је непознато безверје. Нема безбожја по нашим зеленим пољима, под нашим плавим небом, у нашим малим белим кућама и дрвеним вајатима, на обалама жуборних потока наших и валовитих река наших. Свака обитељ је мала верска задруга у нас. Глава породице председава овој задрузи и моли се с њом.
Када вам ово причам, говорим вам из свог личног искуства. Ја сам рођен у једном селу, у обитељи од четрдесет и пет чланова. Сваке суботе, када је био обављен посао преко седмице, скупљали би се ми да се помолимо богу. С вечери мој би дед, глава куће, сазвао на молитву. Капеле у кући нисмо имали. Кад је ружно време, молили би се у кући. За лепог времена на пољу, у дворишту. Звездано небо било нам је црквено кубе, месец наша икона, тихи дах природе око нас наше надахнуће. Мој дед би узимао кадионицу са жеравицом и тамњаном и окадио би сваког од нас. Онда би изашао напред, стао пред нас и дубоко се поклонио; за његовим примером следили би сви остали. Онда је почела тиха молитва, прекидана само час по час уздасима и побожним шапатом. Крстили смо се и молили, гледајући у земљу и уздижући погледе наше пут звезда.
Молитва би се завршила дубоким поклоном и гласним Амин.
Када ми данас пада на памет ова молитва, ја ћутим више набожја, више скрушја и миродушја него што сам икад осећао у свима великим саборницама у оба света, у којима сам имао прилике да принесем молитву богу.
Ова молитва српских сељака, лепа у простоти својој и дирљива у искрености својој, надживљавала је колена, и ликовала је над свима злочинима које су над нама починили туђинци азијатске и европске цркве. Наша жива и неугушена молитва очигледни је знак наше дурашне и несаломљиве наде. Ми се молимо богу јер је нада жива у нама, а када се богу помолимо наша нада постаје још снажнија.
Све у Србији може бити нарушено сем молитве. Најезда војске цара Виљема све је нарушила и претурила у Србији, али молитва српског народа још живи. Засужњени у Србији, расејани по целом свету као избеглице, ми се још увек молимо богу правде, сада као и увек до сада. Наша молитва је нада наша. Поданици цара Виљема и бугарски робови могу побити све у Србији — а у Србију су и дошли да убијају — али наше надање никад убити не могу. Разапета Србија, ваш верни савезник, о племенити синови и кћери Велике Британије, сада је мучна и немоћна. Непријатељи и пријатељи сада јој се могу ругати. Она ће мучати.
Ја сам уверен да у вашој души има поште за мук Разапетог. Ја сам убеђен да ће сваки од вас чинити све што може да се Србија ослободи. Најзад Србија може сада своју ствар предати богу у руке и с надеждом сачекати конац. Сада она може добацити цару Виљему, освајачу и господару њеном, речи једног од ваших великих песника:
.,Ја сам изгубио, а ти си добио игру: али ипак можда ће мој губитак сјајити светлије него победа твоја кад бог рече свој суд.“ (А. С. Свинберн, „Фалиеро.“)
(Превод са енглеског од М. Ј.)

субота, 26. октобар 2013.

Преподобная Параскева Сербская


Преподобная Параскева Сербская родилась в благочестивой болгарской семье, жившей в XI веке в селении Епиват, между Силистрией и Константинополем. Однажды, как стрела, пронзили ее сердце услышанные за Богослужением слова Господа: "Иже хощет по Мне идти, да отвержется себе"(Мф.16,24)  С тех пор она начала раздавать свою одежду нищим, за что терпела много огорчений от родных. По смерти родителей святая постриглась в монашество и удалилась в Иорданскую долину, где славно подвизалась до глубокой старости.
За два года до кончины преподобной Параскеве явился Ангел и повелел ей вернуться на родину, что она и исполнила. Святая скончалась мирно. Мощи ее, покоящиеся в соборном храме в Яссах, ознаменовались нетлением и многими исцелениями.

петак, 25. октобар 2013.

Великомученица Злата Могленская


Святая великомученица Злата Могленская родилась и жила в селении Слатино, Могленской епархии (+ 1795).
С юности Злата отличалась необычайной силой характера, твердой верой во Христа, целомудрием и красотой. Местный турок неоднократно пытался прельстить девушку и заставить ее принять ислам. Но ни уговоры, ни угрозы, ни чудовищные пытки, продолжавшиеся в течение многих месяцев, не сломили духа славной исповедницы Христовой.

уторак, 15. октобар 2013.

Блаженный Андрей, Христа ради юродивый




Блаженный Андрей, Христа ради юродивый, был славянин и жил в Х веке в Константинополе. С юных лет он полюбил храм Божий и Священные книги. Однажды в сонном видении блаженный увидел два войска. В одном были мужи в светлых одеждах, в другом - черные и страшные бесы. Ангел Божий, который держал в руке чудесные венцы, сказал Андрею, что венцы эти - не украшение земного мира, а небесное сокровище, которым Господь награждает Своих воинов, побеждающих черные полчища. "Иди на добрый подвиг, - сказал Ангел Андрею, - будь юродив ради Меня и много получишь в день Царства Моего". Понял блаженный, что Сам Господь призывает его на подвиг. С этого времени Андрей начал ходить по улицам города в рубище, как будто разум его помутился. Многие годы терпел святой насмешки, оскорбления. Благодушно сносил он побои, голод и жажду, стужу и зной, прося милостыню и отдавая ее другим нищим. За свое великое терпение и смирение святой получил от Господа дар пророчества и прозорливости, спас многих от душевной погибели и обличил многих нечестивцев.

Во время молитвы во Влахернском храме святой Андрей сподобился узреть Пресвятую Богородицу, покрывающую молящихся Своим омофором. Скончался блаженный Андрей в 936 году.




Тропарь Андрею, Христа ради юродивому


Глас апостола Твоего Павла услышав, глаголющ:
мы юроди Христа ради,
раб Твой, Андрей, юрод бысть на земли
Тебе ради, Христе Боже.
Темже ныне память его почитающе,
Тебе молимся, Господи, спаси души наша.
 
Кондак блаженного Андрея, Христа ради юродивого
глас 4
Во юродство претворився волею, мира сего красоты отнюд возненавидел еси, плотская мудрования увядил еси постом и жажд ею, и зноем, и студению мраза, от дождя и снега, и от прочия воздушныя тяготы никогдаже уклонився, очистил еси себе, яко злато в горниле, Андрее блаженне.
 


 
 

 
 


 
 
 
 
 
 
 

Преподобни Андреј Јуродиви


Словенин по пореклу. Као роб купљен неким богаташем Теогностом у Цариграду у време цара Лава Мудрога, сина цара Василија Македонца. Андреј беше красан младић телом и душом. Теогност заволи Андреју и даде га да се учи писмености. Андреј се усрдно Богу мољаше, и с љубављу црквене службе похођаше. Послушавши неко небесно јављење он се реши на подвиг јуродства Христа ради. И једном кад оде на бунар за воду, он исцепа на себи одело и ножем исече, па се направи луд. Ожалошћен тиме господар му Теогност спута га у ланце и одведе у цркву св. Анастасије Узорешителнице, да му се читају молитве Но како се Андреј не поправи у очима господара свога, пусти га овај у слободу као умоболног. Андреј свети дању се прављаше луд а ноћу по сву ноћ се Богу мољаше. Живео је без крова и уточишта. Ноћевао је на пољу, ишао полунаг, у једној издртој хаљини, јео је мало хлеба кад би му добри људи уделили. Од онога што је примао он је делио просјацима, и то кад би им дао изругао би их, да му не би благодарили. Јер сву награду очекиваше Андреј свети само од Бога. Зато се и велика благодат Божја усели у њ, те је могао прозирати у тајне људске, виђати ангеле и демоне, одгонити демоне од људи, исправљати људе од греха. Имао је предивна виђења Раја и највиших небеских Сила; видео је Господа Христа на престолу славе; видео је, са својим учеником Епифанијем, Пресвету Богородицу у цркви Влахерни како одеждом својом покрива род хришћански (в. Покров Богородичин); чуо је на небесима речи неисказане, које није смео људима поновити. После нечувено тешких подвига упокојио се 911. год. и преселио у вечну славу Господа свога.


Тропар (глас 1): Чувши глас Апостола Твога Павла, који говори: "Ми смо луди Христа ради" - слуга Твој Христе Боже, Андреј, луд је био на Земљи Тебе ради: Зато поштујући успомену његову, Тебе молимо Господе: Спаси душе наше.


Јуродиви Андреј у ноћи стајаше,
Под покровом звезда Богу се мољаше:
О Свевишњи Боже, три по ипостаси,
Успаване душе пробуди и спаси!
О Исусе слатки, слађи од живота,
Ризницо радости и вечних красота,
Очисти пастире, цареве просвети,
Утеши невољне, и сав свет освети,
Па и мене грешног, Андреју Јурода,
Не издвој, Господе од светог народа! —
О свети Андреје, пун Божје мудрости,
Ти што свет учаше речима лудости.
Језиком си света свету говорио
И лудошћу мнимом Христа си славио.
Људи те презреше као безумнога,
И пси те гонише са легала свога!
На ђубришту светском ти си олтар био,
Молитвама твојим сав свет си кадио.
Но сав свет не беше достојан те, диве, —
Слава ти Андреје, свети Јуродиве!
Виђење св. Андреје Јуродивог. Неки монах у Цариграду беше знаменит као подвижник и духовник, и свет му много хођаше па молитве. Но имаше тај монах тајни порок среброљубља. Новац сабираше, а ником не даваше. Срете га св. Андреј на улици, и виде му око врата обвијену страшну змију. Сажали се на њ св. Андреј, па му приступи и поче га саветовати: „зашто си, брате, душу своју погубио? Зашто си се везао са демоном среброљубља? Зашто си му дао почивање на себи? Зашто сабираш злато, као да ће оно с тобом у гроб а не у руке других? Зашто давиш сам себе тврдичлуком; док други гладују и жеђују и умиру од зиме, ти се веселиш гледајући у множину злата? Зар је то пут покајања? Зар је то чин монашки?... Видиш ли онога?" И у том часу отворише се очи монаху и виде демона црна, и ужасну се веома. А демон се скиде са монаха и побеже, гоњен силом Андрејевом. У том ангел Божји пресветли приступи ономе монаху, јер се срце монахово измени на добро. И одмах оде монах и раздаде све своје сабрано злато ништим и убогим. И после тога угоди Богу у свему, и прослави се много више него пре.

понедељак, 14. октобар 2013.

Слово в день Покрова Пресвятой Богородицы-Святитель Николай (Велимирович)


Светлый праздник – Покров Пресвятой Богородицы! Он свидетельствует нам о великой славе, которой увенчана Пресвятая Божия Матерь на небесах. В этот день Она явилась в небесной славе и люди увидели ее и возрадовались. Она держала в руках чудный покров, чтобы показать, как Она покрывает от всякого зла и защищает людей. Двойная радость для нас в этом празднике, одна в том, что мы видим великую праведницу и страдалицу в земной жизни, увенчанную такой небесной славой, а другая, что Она, пребывая на небесах, внимательно заботится о христианах, о наследниках Сына Его и Бога.


И если Она радует нас Своей защитой, Своими явлениями, и прежде и теперь и всегда, должны и мы, братья, Ее радовать. Мы воистину можем принести радость Пресвятой Богородице. Вы спрашиваете как?

Если мы веруем в Сына Божия и Сына Девы Марии, мы радуем Богородицу.

Если мы любим Его, так как Она любит нас, мы радуем Богородицу.

Если мы соблюдаем заповеди Христовы, этим мы радуем Ту, Которая родила Господа Христа.

Если мы каемся в своих грехах, Она радуется с ангелами и всеми небесными силами Божиими. Ибо сказал Господь – «..на небесах более радости будет об одном грешнике кающемся, нежели о девяноста девяти праведниках, не имеющих нужды в покаянии» (Лк. 15,7).

Но если мы грешим и не каемся мы оскорбляем Пречистую Матерь Божию и оскорбляем светлых Божиих ангелов и все праведные небеса. Что нам пользы от празднования? Что нам пользы от молитвенных собраний и духовного пения? Господь смотрит не на уста, а на сердце, и когда Он приидет судить мир, будет судить не речи, а сердце. Если нечистыми будут наши сердца, отвергнет нас, а если найдет наши сердца чистыми, исполненными милости и любовью, приимет нас в Своей вечное Царство. Потому сказал ветхозаветный мудрец – «Больше всего хранимого храни сердце твое, потому что оно источник жизни» (Пр. 4,23). Если сгниет сердцевина дерева, долго ли проживет дерево? А человеческое сердце гниет от греха и когда сгниет, то человек превращается в тень человека и влачится по земле, пока совсем не исчезнет.

Да не будет такого с вами, братья мои, да не превратитесь в тени, но останетесь людьми Божиими, а если вы люди Божии, то и наследники Царства Божия.

А о том, что праведники наследуют Царство Божие свидетельствует нам Пресвятая Богородица Своим явлением в славе и свете, с Покровом Своим, которым Она покрывает от зла всех, кто прибегает к Ней со слезами, молитвой и верой. Она явилась и Она является, является не ради явления, а чтобы открыть духовные очи неверующим, чтобы они узнали о вечной жизни и Царстве небесном;

Чтобы утешить скорбящих, чтобы знали они, какая великая радость ожидает их в иной жизни;

Чтобы поддержать малых и немощных, чтобы с радостью шли по земному пути в вошли в царство;

Чтобы ободрить кающихся, чтобы не преткнулись они на пути покаяния, но выстояли и спаслись;

Чтобы каждую каплю крови Сына Своего оплатить спасением многих и многих человеческих душ;

Чтобы за каждую каплю крови Сына Своего оградить от погибели тысячи и тысячи человеческих душ, ибо, драгоценна, братья, Кровь Сына Божия, пролитая за людей. Горе тем кто презреет эту драгоценную кровь, вечное мучение будет им справедливой наградой. Блаженны вы, кто почитает эту кровь и ей спасается добровольно и сознательно, наградой вам будет жизнь вечная. Воистину драгоценна Кровь Сына Девы Марии. Все люди от начала до конца мира даже, если их было столько сколько травинок на земле и песчинок в море, могут спастись этой Кровью. Но увы, не все спасутся, а только те кто хочет, а кто не хочет будет отвергнут, ибо презрели цену, которой куплены.

Никого не презирайте, братья, нет на земле человека, за которого Сын Пречистой Девы не дал Своей драгоценной Крови. Если кто-то сам презреет Кровь, которой куплен, сам будет отвечать за свою погибель, но да не будет никто из вас причиной ничьей погибели. А если вы презираете человека – презираете Кровь, пролитую Христом за его спасение. Старайтесь вразумить грешника и утвердить его в вере и если сумеете, обретет брата и сонаследника в Царстве Христовом. Праведника хвалите, грешника исправляйте, кающегося ободряйте. Но также как грязная вода не может убелить запятнанное полотно, так и грешник не может очистить другого грешника, пока себя не очистит. Потому предостерегает Господь – Исцели себя сам! Если хотите исправлять других, исправьте себя, а потом о других ревнуйте. Это закон Христов.

Так вы обрадуете Пресвятую Богоматерь, Которая радует нас непрестанно. И хранит от напасти и молится за нас Богу и лобзает, как мать чад своих и горит желанием, чтобы все спаслись и вошли в Царство Сына Ее. Богу нашему слава и хвала, а вам мир и здравие и радость и благословение на веки веков. Аминь.

                                                                                                Святитель Николай (Велимирович)

Преподобный Роман Сладкопевец


Преподобный Роман Сладкопевец родился в V веке в сирийском городе Емесе. Переехав в Константинополь, он стал пономарем в храме Святой Софии. Ночами преподобный уединялся на молитву в поле или в загородный Влахернский храм.

Святой Роман не имел дара чтения и пения. Однажды, в навечерие Рождества Христова, он читал кафизмы, но так плохо, что его сменил другой чтец, а клирики осмеяли Романа. Опечаленный юноша долго молился перед иконой Пресвятой Богородицы. Ночью в сонном видении Матерь Божия явилась святому и, подав свиток (по гречески "Кондакион"), повелела съесть. Так преподобный Роман получил дар книжного разумения, сочинения и исполнения церковных песнопений. Это было в день Рождества Христова. За всенощной святой Роман дивным голосом пропел в храме свой первый кондак: "Дева днесь Пресущественнаго раждает". От того свитка ("кондака") и все песнопения преподобного стали называться кондаками. Святой Роман первый написал и икосы - песнопения, которые сложил он при ночных бдениях в своих покоях (по-гречески "икосах").


За усердное служение святой Роман был рукоположен в сан диакона и стал учителем пения. До самой кончины, последовавшей около 556 года, преподобным диаконом Романом Сладкопевцем было составлено до тысячи песнопений, многими из которых христиане и доныне прославляют Господа.

Тропарь преподобнаго Романа Сладкопевца
глас 8
В тебе, отче, известно спасеся еже по образу: приим бо крест, последовал еси Христу и, действуя, учил еси презирати убо плоть, преходит бо, прилежати же о души вещи безсмертней. Темже и со Ангелы срадуется, преподобне Романе, дух твой.
Кондак преподобнаго Романа Сладкопевца
глас 8
Божественными добродетельми духа измлада украсився, Романе премудре, Церкви Христове пречестное украшение был еси: пением бо прекрасным украсив ю, блаженне. Тем молим тя: подаждь желающим Божественнаго дарования твоего, яко да вопием ти: радуйся, отче преблаженне, красото церковная.
 

Преподобни Роман Слаткопојац




Родом из Емеса града Сиријског. Служио као црквењак најпре у Бејруту, а по том у Цариграду при саборној цркви у време патријарха Јевтимија (490– 504. год.). Био неписмен и невешт појању, због чега су му се подсмевали неки учени клирици. Св. Роман се плачевно молио Пресветој Богородици, и она му се јави на сну, пружи му неки свитак хартије (звани кондак), и рече му да прогута. Сутрадан је освануо Божић, и Роман изађе на амвон и ангелским гласом испева „Дјева днес". Сви беху удивљени како садржају те песме тако и гласу појца. Примивши од Богородице дар песнички Роман испева преко 1000 кондака. Као ђакон велике цркве упокојио се 510. год. у Цариграду, и преселио се међу ангелске хорове.




Свети Роман у сред службе
Појави се на амвону
Па запева песму чудну
У ангелском слатком тону:
„Дјева данас рађа Њега
„Који беше прежде свега;
„Земља вертеп—худи свој дом
„Нуди Њему Неприступном,
„А мудраци трагом звезде
„У посјету Њему језде.
„Нас ради се Бог превјечни
„Роди као отрок млечни!"
Слушајући песму ову
Свак осети наслађење
И на лицу свег народа
Беше силно удивљење.
Слава нек је Божјој Мајци
Што молитве сузне чује,
Што молитве богомољне
Премилосно испуњује.



 
Тропарь преподобнаго Романа Сладкопевца
глас 8
В тебе, отче, известно спасеся еже по образу: приим бо крест, последовал еси Христу и, действуя, учил еси презирати убо плоть, преходит бо, прилежати же о души вещи безсмертней. Темже и со Ангелы срадуется, преподобне Романе, дух твой.


 
Кондак преподобнаго Романа Сладкопевца
глас 8
Божественными добродетельми духа измлада украсився, Романе премудре, Церкви Христове пречестное украшение был еси: пением бо прекрасным украсив ю, блаженне. Тем молим тя: подаждь желающим Божественнаго дарования твоего, яко да вопием ти: радуйся, отче преблаженне, красото церковная.


Покров Пресвете Богородице


Од увек је црква прослављала Пресвету Богородицу као покровитељку и заштитницу рода хришћанскога, која својим ходатајственим молитвама умилостивљава Бога према нама грешнима. Безброј пута показала се очигледно помоћ Пресвете Богородице како појединцима тако и народима, како у миру тако и у рату, како у монашким пустињама тако и у многољудним градовима. Догађај који црква данас спомиње и празнује доказује само то постојано покровитељство Пресвете Богородице над родом хришћанским. 1. октобра 911. год. у време цара Лава Мудрога (или Философа) било је свеноћно бдење у Богородичиној цркви Влахерне у Цариграду. Народа је била пуна црква. У позадини цркве стајао је св. Андреј Јуродиви са својим учеником Епифанијем. У четврти сат ноћи појави се Пресвета Богородица изнад народа са распростртим омофором на рукама, као да том одећом покриваше народ. Беше обучена у златокрасну порфиру и сва блисташе у неисказаном сјају, окружена апостолима, светитељима, мученицима и девицама. Св. Андреј видећи то јављање показа руком Епифанију блаженом, и упита га: „видиш ли, брате, Царицу и госпођу над свим, како се моли за сав свет?" Одговори Епифаније: „видим, оче, и ужасавам се!" Због тога се установи ово празновање, да нас подсети како на тај догађај тако и на стално покровитељство Пресвете Богородице, кад год ми то покровитељство, тај покров њен молитвено иштемо у невољама.


Тропар (глас 4): Днес благовјернији људије свјетло празднујем, осјењајеми твојим Богомати пришествијем, и к твојему взирајушче пречистому образу, умилно глагољем: покриј нас честним твојим покровом и избави нас от всјакаго зла, мољашчи Сина твојего Христа Бога нашего спасти души нашја.

Пресвета Богородица често се јављала светим људима ради неке потребе, било да их ободри у подвигу, било да их исцели од болести, било пак да им открије неку тајну. Два донекле слична и дивна случаја догодила су се у Лаври Светогорској, и то са св. Јованом Кукузељем и св. Григоријем монахом, само у разна времена. У време великог Акатиста уз часни пост, а по отпојању истога, Јован се беше заморио и спустио у столицу према икони Богородичној. Како је сео тако је и заснуо. У томе јави му се Света Пречиста сва у небеском сијању, и рече му: „радуј се, Јоване! Пој и не престај појати, а ја те за то не ћу оставити." При тим речима Она метну у руку Јованову један златник. Кад се Јован трже ода сна, златник беше у његовој руци. Поражавајућа чудеса после тога дешавала су се како од иконе Богородичине тако и од тог златника. Други случај десио се са монахом Григоријем. И он је, као и Кукузељ, био појац у цркви. Патријарх Калист беше установио, да се на службама св. Василија пева „о Теб! радуется" место „Достойно." Његов наследник патријарх Филотеј обустави то, и нареди да се због краткоће пева увек „Достойно". Но једанпут у очи Богојављења, а у присуству Григорија патријарха Александријског, отпева Григорије „О Тебе радуется". После тога одмах му се јави Света Пречиста, као и Кукузељу, метну му златник у руку и рече: „много ти благодарим за твоје појање у част моју." Због тога и од тада установи се, да се на службама св. Василија увек пева „о Тебе радуется."
 

уторак, 8. октобар 2013.

Pravoslavlje i socijalna pravda

UČENJE CRKVE O RADU, SVOJINI I GLOBALIZACIJI

Učenje Crkve o raduPravoslavna crkva je, oslanjajući se na Sveto pismo i Predanje, odavno visoko uzdigla ljudski rad. Jer, i Bog u kojeg ona veruje je postavši čovek Isus Hristos, bio radnik – stolar koji je svojim rukama izdržavao svoju majku i sebe. Suštinu pravoslavnog učenja o radu i njegovim plodovima iskazala je Ruska pravoslavna crkva, u svom zvaničnom dokumentu „Osnovi socijalne koncepcije“. Evo tog učenja:
„Rad je organski element ljudskog života. U Knjizi postanja kaže se da ne beše čoveka da radi zemlju (1. Mojs. 2; 5). Stvorivši rajski vrt, Bog je u njemu nastanio čoveka da ga radi i da ga čuva (1. Mojs. 2; 15). Rad je stvaralačko otkrivanje čoveka kojem je zbog prvobitne bogopodobnosti dato da bude saradnik i satrudnik Gospodnji. Međutim, nakon čovekovog otpadanja od Tvorca izmenio se i karakter rada: Sa znojem lica svojega ješćeš hleb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah i u prah ćeš se vratiti (1. Mojs. 3; 19). Oslabilo je stvaralaštvo, koje čini sastavni deo rada; rad je za palog čoveka prevashodno postao način da se domogne sredstava za život.
Reč Božija ne samo da pažnju ljudi obraća na neophodnost svakodnevnog rada, nego mu postavlja i određeni ritam: Sećaj se dana od odmora da ga svetkuješ. Šest dana radi i svršuj sve poslove svoje, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu; tada nemoj raditi nijednoga posla, ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živinče tvoje, ni stranac koji je među vratima tvojim (2. Mojs. 10; 8-10). Tom zapovešću Tvorca proces čovečijeg rada dovodi se u vezu s božanstvenim stvaralaštvom, koje je postavilo početak stvaranju sveta. Naime, zapovest o praznovanju šestog dana /…/ zasniva se na tome što je Bog prilikom stvaranja sveta blagoslovio sedmi dan, i posvetio ga, jer je u taj dan otpočinuo od svih dela svojih koja učini (1. Mojs. 2; 3). Trebalo bi da taj dan bude posvećen Gospodu, kako svakodnevne brige ne bi čoveka odvratile od Tvorca. Uporedo s tim, delotvorno ispoljavanje milosrđa i nesebična pomoć bližnjima ne predstavljaju kršenje zapovesti: subota je radi čoveka, a ne čovek radi subote (v. Mt. 2; 27). Od apostolskih vremena, u hrišćanskom predanju je dan, koji je slobodan od rada, postao prvi dan sedmice – dan Vaskrsenja Hristovog, odnosno nedelja.
Usavršavanje oruđa i metoda rada, njegova profesionalna podela i prelazak od njegovih jednostavnijih oblika ka složenijim potpomogli su poboljšanju materijalnih uslova čovekovog života. Međutim, zavaravanje civilizacijskim dostignućima udaljuje ljude od Tvorca i vodi ka prividnom trijumfu razuma koji nastoji da zemaljski život uredi bez Boga. Ostvarivanje sličnih težnji se tokom istorije čovečanstva uvek tragično okončavalo.
U Svetom pismu rečeno je da su prvi ustrojitelji zemaljske civilizacije bili Kainovi sinovi: Lameh i njegovi sinovi izumeli su i stvorili prva oruđa od bakra i gvožđa, pokretne šatore i različite muzičke instrumente. Oni su bili rodonačalnici mnogih zanata i umetnosti (v. 1. Mojs. 4; 20-22). Ni oni, međutim, isto kao ni drugi ljudi, nisu uspeli da izbegnu sablazni: Svako telo pokvari put svoj na zemlji (1. Mojs. 6; 12). Zbog toga je, prema volji Tvorca, civilizaciju Kainovaca okončao potop. Najslikovitiji biblijski primer pokušaja palog čovečanstva da „stvori sebi ime“ predstavlja izgradnja Vavilonske kule, čija će visina „dosezati do neba“. Građenje kule postalo je simbol ujedinjenja ljudskih napora na dostizanju bogoprotivnih ciljeva. Gospod je prekoreo gordeljivce: pomešavši jezike, onemogućio im je da razumeju jedni druge i rasejao ih po čitavoj zemlji.
Sa hrišćanske tačke gledišta, rad sam po sebi nije bezuslovna vrednost. On postaje blagosloven onda, kad se pokaže kao satrudništvo Gospodu i kad potpomaže ispunjenju Njegove zamisli o svetu i čoveku. Rad, međutim, nije blagosloven ukoliko je usmeren na služenje egoističnim interesima ličnosti ili ljudske zajednice, a takođe i na udovoljavanje grešnih potreba duha i tela.
Sveto pismo svedoči o dva moralna podsticaja na rad: raditi, da bi čovek samoga sebe prehranio i da nikoga ne bi opterećivao i raditi, da bi se pomoglo onima, kojima je to potrebno. Neka se trudi da radi svojim rukama ono što je dobro da bi imao davati onome, kome je potrebno (Ef. 4; 28). Takav rad odgaja dušu i ukrepljuje čovekovo telo, dajući hrišćaninu mogućnost da svoju veru projavi u bogougodnim delima milosrđa i ljubavi prema bližnjima (v. Mt. 5; 16 i Jak. 2; 17). Svi dobro pamte reči apostola Pavla: Ako neko neće da radi neka i ne jede (2. Sol. 3; 10).
Sv. Oci i učitelji Crkve neprestano su podvlačili etički značaj radnih procesa. Tako je Kliment Aleksandrijski nazvao rad „školom društvene pravednosti“. Sveti Vasilije Veliki je tvrdio da „nije namera pobožnosti da posluži kao izgovor za lenjost i bekstvo od rada, nego podsticaj na još veći rad“. Sveti Jovan Zlatousti je pozivao da se „bezbožništvom ne smatra rad nego besposličenje“. Monasi mnogih manastira podvizavali su se radom. Njihova delatnost je po mnogo čemu bila primer za podražavanje. Pored najvišeg duhovnog autoriteta, osnivači velikih monaških obitelji uživali su i slavu vrednih radnika. Široko je poznat usrdan rad prepodobnih Teodosija Pečerskog, Sergeja Radonješkog, Kirila Bjelojezerskog, Josifa Volockog, Nila Sorskog i drugih ruskih podvižnika.
Crkva blagosilja svaki rad, koji je upravljen ka dobru ljudi. Pri tom se ne daje prednost nijednoj od ljudskih delatnosti, ukoliko ona odgovara hrišćanskim moralnim normama. U svojim pričama, naš Gospod Isus Hristos neprestano pominje razna zanimanja, nikada ne izdvajajući nijedno od njih. On govori o radu sejača (Mk. 4; 3-9), sluge i upravitelja (Lk. 12; 42-48), trgovca i ribara (Mt. 13; 45-48), domaćina i poslenika u vinogradu (Mt. 20; 1-16). Međutim, savremeno doba uslovilo je razvoj čitave industrije, specijalno usmerene ka propagandi poroka i greha, na zadovoljavanje pogubnih strasti i navika, kao što su pijanstvo, narkomanija, blud i preljuba. Crkva svedoči o grešnosti učestvovanja u takvoj delatnosti, budući da ona ne izopačuje samo radnika nego i društvo u celini.
Radnici imaju pravo da koriste plodove svoga rada: Ko sadi vinograd i ne jede od roda njegova? Ili ko čuva stado i od mleka stada ne jede? Koji ore, treba u nadi da ore, i koji vrše, treba da vrše u nadi da će primiti po svojemu nadanju (1. Kor. 9; 7, 10). Crkva uči da odbijanje da se plati častan rad nije samo prestup protiv čoveka nego i greh pred Bogom.
Sveto pismo kaže: Nemoj uvrediti najamnika, siromaha i potrebitoga između braće svoje… podaj mu najam njegov isti dan, da ne bi zavikao na tebe ka Gospodu i bilo bi ti greh (5. Mojs. 24; 24-25). Teško onome koji se služi bližnjim svojim ni za što i plate za trud njegov ne daje mu (Jer. 22; 13).
Uporedo s tim, zapovest Božija nalaže onima koji rade da se brinu o ljudima koji iz različitih razloga ne mogu sami da zarade za život – o slabima, bolesnima, došljacima (izbeglicama), siročadi i udovicama – i da sa njima dele plodove svog rada, da bi te blagoslovio Gospod Bog tvoj u svakom poslu ruku tvojih (5. Mojs. 24; 19).
Nastavljajući na zemlji služenje Hrista, koji je sebe poistovetio upravo sa unesrećenima, Crkva svagda stupa u zaštitu nemoćnih i slabih. Ona zbog toga poziva društvo na pravednu podelu proizvoda rada, pri čemu će bogati podržavati siromašnoga, zdravi bolesnoga, a sposobni za rad – prestarelog. Duhovno blagostanje i samoočuvanje društva mogući su samo u onom slučaju ako se obezbeđenje života, zdravlja i minimalnog blagostanja svih građana smatra bezuslovnim prioritetom prilikom raspodele materijalnih sredstava.“
Učenje Crkve o svojiniPravoslavna crkva ima razrađeno učenje o svojini, i izražava ga kako kroz dela Svetih Otaca, tako i u praksi. Najkraća i najpreciznija formulacija ovog učenja data je u „Osnovama socijalne koncepcije Ruske pravoslavne crkve“, objavljenim na jubilarnom Arhijerejskom saboru 2000. godine.
„Prihvaćeno je da se pod svojinom (vlasništvom) podrazumeva društveno priznata forma odnosa ljudi prema plodovima rada i prirodnim resursima. Među osnovne punomoći vlasnika obično se uključuju pravo gospodarenja i korišćenja, pravo upravljanja i dobijanja prihoda, pravo na otuđenje, gubitak, promenu ili uništenje predmeta svojine.
Crkva ne određuje pravo ljudi na svojinu. Međutim, ni materijalna strana ljudskog života ne ostaje izvan njenog vidokruga. Pozivajući nas da najpre tražimo Carstvo Božije i pravdu njegovu (Mt. 6; 33), Crkva ne zaboravlja ni potrebu za hlebom nasušnim (Mt. 6; 11), smatrajući da bi svaki čovek trebalo da ima dovoljno sredstava za dostojanstven život. Uporedo s tim, Crkva upozorava na prekomernu privučenost materijalnim dobrima, bogatstvom i slastima ovoga života (v. Lk. 8; 14). U stavu Pravoslavne crkve prema svojini nema niti ignorisanja materijalnih potreba niti suprotne krajnosti, koja bi veličala težnju ljudi ka zadobijanju materijalnih dobara kao najvišeg cilja i vrednosti postojanja. Imovinski položaj čoveka sam po sebi ne može da se posmatra kao svedočanstvo o tome da li je on ugodan Bogu ili nije.
Odnos pravoslavnog hrišćanina prema svojini mora se zasnivati na evanđelskom načelu ljubavi prema bližnjem, izraženom u Spasiteljevim rečima: Zapovest novu dajem vam – da ljubite jedni druge (Jn. 13; 34). Ta zapovest je osnova moralnog ponašanja hrišćana. Trebalo bi da za njih a, sa crkvene tačke gledišta, i za sve ostale ljude, ona služi kao imperativ u sferi regulisanja međuljudskih odnosa, uključujući i svojinske.
Prema učenju Crkve, ljudi sva svoja materijalna dobra dobijaju od Boga, kojem i pripada isključivo pravo na njihovo posedovanje. Spasitelj je mnogo puta u svojim pričama ukazivao na relativnost čovekovog prava na svojinu: to je ili vinograd, koji je dat na korišćenje (Mk. 12; 1-9), ili talenti koji su raspodeljeni među ljudima (Mt. 25; 14-30), ili imanje, koje je dato na privremeno upravljanje (Lk. 16; 1-13). Izražavajući Crkvi svojstvenu misao da je Bog apsolutni vlasnik svega, sv. Vasilije Veliki pita: „Kaži mi, šta je to uistinu tvoje sopstveno? Odakle si ga uzeo i doneo u život?“ Grešan odnos prema svojini, koji se projavljuje ili u zaboravljanju ili u svesnom odbacivanju tog duhovnog načela, rađa podelu i otuđenje među ljudima.
Materijalna dobra ne mogu čoveka učiniti srećnim. Gospod Isus Hristos upozorava: Čuvajte se svake gramzivosti, jer niko ne živi od imovine svoje što je suviše bogat (Lk. 12; 15). Trka za bogatstvom pogubno se odražava na čovekovo duhovno stanje i može da dovede do potpune degradacije ličnosti. Apostol Pavle ukazuje da koji hoće da se bogate, upadaju u iskušenje i zamku, i u mnoge lude i pogubne želje, koje guraju ljude u propast i pogibelj. Jer je koren sviju zala srebroljublje, kojemu neki predavši se zastraniše od vere i navukoše na sebe muke mnoge. A ti, o čoveče Božiji, beži od toga (1. Tim. 6; 9-11). U besedi s mladićem, Gospod je rekao: Ako hoćeš savršen da budeš, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imaćeš blago na nebu, pa hajde za mnom (Mt. 19; 21). Hristos je zatim te reči razjasnio svojim učenicima: Teško je bogatome ući u Carstvo nebesko… Lakše je kamili proći kroz iglene uši negoli bogatome ući u Carstvo Božije (Mt. 19; 23-24). Evanđelista Marko precizno kaže da je ulazak u Carstvo Božije težak upravo onima, koji se ne uzdaju u Boga nego u materijalna dobra: Onima koji se uzdaju u bogatstvo (Mk. 10; 24). Samo su oni, koji se uzdaju u Gospoda kao Gora Sion; neće se pokolebati doveka (Ps. 124; 1).
Uostalom, i bogataš može da se spase, jer što je ljudima nemoguće Bogu je moguće (Lk. 18; 27). U Svetom pismu se ne može naići na kuđenje bogatstva kao takvog. I Avram i starozavetni patrijarsi bili su imućni ljudi, kao i pravedni Jov, Nikodim i Josif iz Arimateje. Posedujući značajnu imovinu, neće sagrešiti onaj što ju koristi saglasno volji Boga, kojem pripada sve postojeće, niti će sagrešiti onaj što ju koristi po zakonu ljubavi, jer radost i punoća života nije u sticanju i posedovanju nego u darivanju i žrtvi. Apostol Pavle poziva da se opominjemo reči Gospoda Isusa koju On reče: Blaženije je davati nego primati (Dela ap. 20; 35). Sveti Vasilije Veliki smatra da je lopov onaj, koji ne daje deo svog imetka kao žrtvenu pomoć bližnjem. Istu misao ističe i sv. Jovan Zlatousti: „Ne davati od svoje imovine takođe znači pljačku“. Crkva poziva hrišćane da svojinu razumeju kao dar Božiji, koji im je dat da bi ga koristili za svoje i dobro svojih bližnjih.
Istovremeno, Sveto pismo priznaje čovekovo pravo na svojinu i osuđuje svaki nasrtaj na nju. U dve od deset zapovesti Dekaloga neposredno se govori o tome: Ne kradi… Ne poželi kuće bližnjega tvojega, ne poželi žene bližnjega tvojega, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega (2. Mojs. 20; 15,17). U Novom zavetu je sačuvan takav odnos prema svojini, ali je dobio i dublju, moralnu utemeljenost. U Evanđelju se o tome govori na sledeći način: Ne ukradi… ne poželi tuđe i bilo koja druga zapovest, ispunjava se u ovoj reči: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe (Rim. 13; 9).
Crkva priznaje postojanje raznolikih formi svojine. Državna, društvena, korporativna, lična, kao i mešoviti oblici svojine su tokom istorijskog razvoja u različitim zemljama zadobili i različitu ukorenjenost. Crkva ne daje prednost nijednoj od tih formi. U svakoj od njih moguće su kako grešne pojave – pljačka, gramzivost i nepravedna raspodela plodova rada – tako i dolična i moralno opravdana raspodela materijalnih dobara.
Sve veći značaj dobija intelektualna svojina, čiji su predmet naučni radovi i izumi, informativne tehnologije, umetnička dela i druga dostignuća stvaralačke zamisli. Crkva pozdravlja stvaralački rad koji je upravljen ka društvenom dobru, osuđujući narušavanje autorskih prava na intelektualnu svojinu.
Uopšteno govoreći, Crkva ne može da odobri otimanje i preradu svojine, uz gaženje prava njenog zakonitog vlasnika. Izuzetak može da bude samo ono oduzimanje svojine na osnovu odgovarajućeg zakona koje, budući obrazloženo interesima većine ljudi, prati pravedna kompenzacija. Iskustvo otadžbinske istorije pokazuje da narušavanje tih načela nužno vodi ka socijalnim potresima i ljudskim stradanjima.
U istoriji hrišćanstva, za mnoge zajednice bili su karakteristični objedinjenje imovina i odricanje od ličnih vlasničkih težnji. Takav karakter imovinskih odnosa potpomagao je jačanju duhovnog jedinstva verujućih i u mnogim slučajevima bio je ekonomski efikasan. Kao primer za to mogu da posluže pravoslavni manastiri. Međutim, odricanje od lične svojine u prvoapostolskoj opštini (Dela ap. 4; 32), a kasnije i u opštežiteljnim manastirima, imalo je isključivo dobrovoljni karakter i bilo je povezano s ličnim duhovnim izborom.
Posebnu formu svojine predstavlja svojina religioznih organizacija. Ona se stiče na različite načine. Međutim, osnovnu komponentu njenog formiranja predstavljaju dobrovoljni prilozi verujućih ljudi. Saglasno Svetom pismu, žrtva je svetinja i u neposrednom smislu pripada Bogu; onaj koji prinosi žrtvu daje Bogu a ne svešteniku (v. 3. Mojs. 27; 30 i 1. Jezdr. 8; 28). Žrtva je dobrovoljni čin, koji verujući savršavaju s religioznim ciljevima (Nem. 10; 32). Žrtve ne treba da izdržavaju samo sveštenoslužitelje nego i ceo narod Božiji (v. Filiplj. 4; 14-18). Budući da je posvećena Bogu, žrtva je neprikosnovena i svaki, koji je ukrade, dužan je da vrati više nego što je ukrao (3. Mojs. 5; 14-15). Prinošenje žrtava (odnosno davanje priloga) ubraja se među najvažnije zapovesti koje je Bog dao čoveku (Knj. Sir. 7; 30-34). Na taj način je prinošenje žrtava (davanje priloga) poseban primer socijalnih i ekonomskih odnosa. Usled toga, na njih ne mogu automatski da se primene zakoni koji regulišu državne finansije i ekonomiju, a posebno državno oporezivanje. Crkva kaže da, ukoliko ovaj ili onaj njen prihod ima preduzetnički karakter, on može biti oporezovan. Međutim, svaki nasrtaj na žrtve (priloge) verujućih predstavlja prestup pred ljudima i Bogom.“
Crkva o posledicama liberalnog kapitalizmaLiberalni kapitalizam se, u svojoj poslednjoj, terminalnoj fazi, zove globalizam. Njegove posledice se svakodnevno vide i osećaju. A Ruska pravoslavna crkva ne može i neće da ćuti pred tim posledicama. Ona je, još 2000. godine, jasno definisala svoj odnos prema globalizmu. Da je čujemo:
„U međudržavnim trgovačkim i ekonomskim odnosima trebalo bi da se primenjuju ona ista moralna pravila kakva važe i za privredno-preduzetničku delatnost čoveka uopšte. Saradnja naroda i država u datoj sferi mora se zasnivati na poštenju, pravednosti i težnji da svi učesnici u zajedničkom radu postignu prihvatljive rezultate. Pozdravlja se međunarodna saradnja u kulturnoj, naučnoj, prosvetnoj i informativnoj oblasti, ukoliko se ona gradi na ravnopravnosti i uzajamnom uvažavanju i ako je usmerena ka tome da se svaki narod koji je u nju uključen, obogati iskustvom, saznanjima i plodovima stvaralačkih dostignuća.
Tokom 20. veka, mnogostrani međudržavni sporazumi doveli su do stvaranja razgranatog sistema međunarodnog prava, obaveznog za sve zemlje – potpisnice određenih sporazuma. Države su stvorile i međunarodne organizacije, čije su odluke takođe obavezujuće za zemlje-učesnice. Nekim od tih organizacija vlade predaju punomoći koje se tiču ekonomske, političke i vojne delatnosti, što u značajnoj meri zadire ne samo u međunarodne odnose, nego i u unutrašnji život naroda. Fenomen pravne i političke regionalizacije i globalizacije postaje stvarnost.
S jedne strane, takav razvoj međudržavnih odnosa pomaže aktiviranju trgovačke, proizvodne, vojne, političke i druge saradnje, čiju neophodnost uslovljava prirodno jačanje međunarodnih veza i potreba za zajedničkim odgovorom na globalne izazove savremenog doba. U istoriji pravoslavlja postoje primeri pozitivnog uticaja Crkve na razvoj regionalnih međudržavnih veza. Međunarodne organizacije doprinose rešavanju različitih sporova i konflikata. S druge strane, ne sme se potceniti opasnost od razmimoilaženja volje naroda i odluka međunarodnih organizacija. Te organizacije mogu postati sredstva za nepravednu dominaciju jačih zemalja nad slabijima, bogatih nad siromašnima, tehnološki i informacijski razvijenijih nad zaostalima. Osim toga, moglo bi doći do dvojnih standarda u primeni međunarodnog prava a u interesu najuticajnijih država.
Sve to podstiče Pravoslavnu crkvu da procesu pravne i političke internacionalizacije pristupi sa kritičkom opreznošću, pozivajući vlastodršce kako na nacionalnom, tako i na međunarodnom nivou, na pojačanu odgovornost. Svaka odluka, vezana za zaključenje sudbonosnih međunarodnih sporazuma, a takođe i za određenje stava zemlje u okvirima delatnosti međunarodnih organizacija, mora se prihvatiti samo u saglasnosti sa voljom naroda, zasnovanom na potpunoj i objektivnoj informisanosti o suštini i posledicama planiranih rešenja. Prilikom sprovođenja politike vezane za prihvatanje obavezujućih međunarodnih sporazuma i sa delovanjem međunarodnih organizacija, vlade moraju odbraniti duhovnu, kulturnu i svaku drugu samobitnost zemlje i naroda, kao i zakonite interese države. U okvirima samih međunarodnih organizacija nužno je da se obezbedi jednakost suverenih država u pristupu mehanizmima donošenja odluka i u pravu na odlučujući glas, pa u tom smislu i prilikom određenja osnovnih međunarodnih standarda. Konfliktne situacije i sporove treba rešavati samo uz učešće i saglasnost svih zemalja, čiji se životni interesi dotiču u konkretnom slučaju. Prihvatanje obavezujućih odluka bez saglasnosti države na koju te odluke vrše neposredan uticaj moguće je samo u slučaju agresije ili masovnog ubijanja ljudi unutar zemlje.
Imajući ia umu nužnost duhovno-moralnog uticaja na postupke političkih lidera, saradnje sa njima, zastupanja potreba naroda i pojedinih ljudi, Crkva stupa u dijalog i saradnju sa međunarodnim organizacijama. U okvirima tog procesa ona nepokolebivo svedoči o svojoj ubeđenosti u apsolutni značaj vere i duhovnog delanja za čovekov rad, odluke i odredbe.
Globalizacija nema samo političko-pravnu nego i ekonomsku i kulturno-informativnu dimenziju. U ekonomiji, ona je povezana sa pojavom trans-nacionalnih korporacija, u kojima su usredsređeni značajni materijalni i finansijski resursi i gde radi ogroman broj građana raznih zemalja. Lica koja su na čelu međunarodnih ekonomskih i finansijskih struktura usredsređuju u svojim rukama ogromnu vlast, koja nije pod kontrolom naroda pa čak ni vlada i koja ne priznaje nikakve granice – bilo da su to državne granice, etničko-kulturni identitet ili nužnost očuvanja ekološke i demografske stabilnosti. Ta lica ponekad ne žele da uzmu u obzir tradiciju i religiozna načela onih naroda, koji su uvučeni u ostvarivanje njihovih planova. Crkvu uznemiruje i praksa finansijskih spekulacija koje ukidaju zavisnost prihoda od uloženog truda. Jedan od oblika tih spekulacija su i „piramidalne banke“, čije rušenje izaziva potrese širokih razmera. U celini posmatrano, slične promene u ekonomiji dovode do gubitka prioriteta rada i čoveka nad kapitalom i sredstvima proizvodnje.
U kulturno-informativnoj sferi, globalizacija je uzrokovana razvojem tehnologija koje olakšavaju premeštanje (preseljenje) ljudi i predmeta, širenje i dobijanje informacija. Društva, koja su nekada bila podeljena razdaljinom i granicama i zbog toga većim delom istorodna, sada lako dolaze u dodir jedno s drugim i postaju polikulturna. Međutim, dati proces prati pokušaj da se uspostavi dominacija bogate elite nad ostalim ljudima, jedne kulture i jednog pogleda na svet nad drugim, a što je posebno neprihvatljivo u religioznoj sferi. Kao rezultat, zapaža se težnja da se kao jedina moguća predstavi univerzalna, neproduhovljena kultura, zasnovana na pojmovima palog čoveka o slobodi. Takav čovek ni u čemu ne ograničava sebe, budući da se smatra apsolutnom vrednošću i merilom istine. Mnogi u hrišćanskom svetu porede takav razvoj globalizacije sa izgradnjom Vavilonske kule.
Priznavajući neminovnost i prirodnost procesa globalizacije, koji u mnogo čemu pogoduju opštenju među ljudima, širenju informacija i efikasnosti proizvodno-preduzetničke delatnosti, Crkva istovremeno obraća pažnju na unutrašnju protivurečnost tih procesa i opasnosti koje su s njima povezane. Kao prvo, globalizacija, uporedo sa promenom uobičajenih načina organizacije privrednih procesa, počinje da menja i tradicionalne načine organizovanja društva i ostvarenja vlasti. Kao drugo, mnogi od pozitivnih plodova globalizacije dostupni su samo nacijama koje čine manji deo čovečanstva, ali koje imaju slične ekonomske i političke sisteme. Čini se da su drugi narodi, koji čine pet šestina od ukupnog stanovništva na planeti, odbačeni na rubove svetske civilizacije. Oni padaju u dužničku zavisnost od finansija nekolicine industrijski razvijenih zemalja i nisu u stanju da stvore dostojne životne uslove. Među njihovim stanovništvom raste nezadovoljstvo i razočaranje.
Crkva postavlja pitanje o svestranoj kontroli nad transnacionalnim korporacijama i nad procesima koji se odigravaju u finansijskom sektoru ekonomije. Takva kontrola, čiji bi cilj moralo da bude potčinjavanje svake preduzetničke i finansijske delatnosti interesima čoveka i naroda, mora se ostvariti posredstvom svih mehanizama, koji su dostupni društvu i državi.
Duhovnoj i kulturnoj ekspanziji, obremenjenoj totalnom unifikacijom, moraju se suprotstaviti zajednički napori Crkve, državnih struktura, građanskog društva i međunarodnih organizacija, da bi se u svetu ustanovila uistinu ravnopravna i uzajamna kulturna i informativna razmena, sjedinjena sa zaštitom samobitnosti nacije i ostalih ljudskih zajednica. Jedan od načina da se to postigne moglo bi da bude i osiguranje pristupa zemalja i naroda osnovnim tehnološkim resursima, koji daju mogućnost globalnog širenja i primanja informacija. Crkva podseća na to da mnoge nacionalne kulture imaju hrišćanske korene i da su sledbenici Hristovi pozvani da doprinesu učvršćivanju uzajamne povezanosti vere i kulturnog nasleđa naroda, odlučno se pri tom suprotstavljajući pojavama antikulture i komercijalizacije informativno-stvaralačkog prostora.
U celini posmatrano, izazov globalizacije zahteva dostojan odgovor od savremenog društva, zasnovanog na brizi o očuvanju mirnog i dostojanstvenog života svih ljudi, sjedinjene sa težnjom ka njihovom duhovnom usavršavanju. Osim toga, neophodno je da se dostigne takvo uređenje sveta koje bi bilo izgrađeno na načelima pravednosti i jednakosti ljudi pred Bogom, a što bi isključivalo gušenje njihove volje od strane nacionalnih ili globalnih centara političkog, ekonomskog i informativnog uticaja.
Savremeni međunarodni pravni sistem zasniva se na prioritetu interesa zemaljskog života čoveka i ljudskih zajednica u odnosu na religijske vrednosti (posebno u onim slučajevima kada prvo i drugo dođu u konflikt). Takav prioritet utvrđen je u nacionalnom zakonodavstvu mnogih zemalja. On je često položen u načela regulacije različitih oblika delatnosti organa vlasti, izgradnje državnog obrazovnog sistema, itd. Mnogi uticajni društveni mehanizmi koriste to načelo u otvorenom suprotstavljanju Crkvi i veri, usmerenom ka njihovom potiskivanju iz društvenog života. Te pojave stvaraju opštu sliku sekularizacije života države i društva.
Prihvatajući da i nereligiozni ljudi imaju pravo da izaberu pogled na svet i da utiču na društvene procese, Crkva istovremeno ne može kao pozitivnu da shvati takvu izgradnju svetskog poretka pri kojoj će se u središte svega postaviti ljudska ličnost pomračena grehom. Ostavljajući otvorenu mogućnost za saradnju sa ljudima nereligioznih ubeđenja, Crkva upravo zbog toga teži potvrđivanju hrišćanskih vrednosti u procesu donošenja najvažnijih odluka kako na nacionalnom tako i na međunarodnom nivou. Ona se bori za priznavanje legitimnosti religioznog pogleda na svet kao osnove za društveno značajna dela (pa samim tim i državna) i kao suštinskog faktora koji bi trebalo da utiče na formiranje (promenu) međunarodnog prava i na delatnost međunarodnih organizacija.“
Ekološka krizaJedna od posledica globalizacije je ekološka katastrofa neviđenih razmera. Multinacionalne kompanije su, zarad profita, spremne da unište čitavu planetu. I tu je Ruska crkva iznela hrišćanski stav u svojim „Osnovama socijalne koncepcije“:
„Budući svesna svoje odgovornosti za sudbinu sveta, Pravoslavna crkva je duboko uznemirena zbog problema koje stvara savremena civilizacija. Među njima, važno mesto pripada ekološkim problemima. Danas se lice Zemlje unakažava u planetarnim razmerama. Pogođena je utroba Zemlje, tlo, voda, vazduh, biljni i životinjski svet. Priroda koja nas okružuje praktično je u potpunosti uključena u obezbeđivanje života čoveka, koji se više ne zadovoljava raznolikošću njenih darova nego neobuzdano eksploatiše čitave eko sisteme. Delatnost čoveka, koja je dostigla razmere kakve se mogu uporediti s biosfernim procesima, stalno narasta zahvaljujući ubrzanju tempa razvoja nauke i tehnike. Sveobuhvatno zagađenje prirodne sredine industrijskim otpadom, nepravilna agrotehnika, uništavanje šuma i zemljišnog pokrivača, dovodi do gušenja biološke aktivnosti, do stalnog smanjenja genetske raznolikosti života. Iscrpljuju se nenadoknadivi mineralni resursi Zemljine utrobe, smanjuju se zalihe čiste vode. Pojavljuje se mnoštvo štetnih materija, od kojih se mnoge ne uključuju u prirodno kruženje i nagomilavaju se u biosferi. Narušena je ekološka ravnoteža, čovek je postavljen pred činjenicu pojave nepovratnih pogubnih procesa u prirodi, uključujući i podrivanje njenih reproduktivnih sila.
Sve se to odigrava na pozadini neviđenog i neopravdanog porasta društvene potrošnje u visokorazvijenim zemljama, gde je težnja ka izobilju i raskoši postala životna norma. Takva situacija stvara prepreke za pravednu raspodelu prirodnih resursa, koji predstavljaju opštečovečansko nasleđe. Posledice ekološke krize pokazale su se kao nezdrave ne samo za prirodu nego i za čoveka, budući da je on organski sjedinjen s njom. Kao rezultat svega toga, Zemlja se našla na ivici globalne ekološke katastrofe.
[...]
Ekološka kriza primorava nas da preispitamo svoj odnos prema svetu koji nas okružuje. Danas se sve češće kritikuju koncepcije čovekovog gospodarenja nad prirodom i potrošački stav u odnosu na nju. Svest o tome da će za dobrobit civilizacije savremeno društvo platiti isuviše visoku cenu izaziva protivljenje gospodarskom egoizmu. Tako se razotkrivaju oni vidovi delatnosti koji nanose štetu prirodnoj sredini. Istovremeno se razrađuje sistem njene zaštite, preispituju se metodi gospodarenja nad njom, preduzimaju se pokušaji stvaranja tehnologija za očuvanje resursa i stvaranja proizvoda bez otpada – koji bi se istovremeno mogli „ugraditi“ u prirodno kružno kretanje! Sve se više razvija ekološka etika. Društvena svest, koja njome rukovodi, ustaje protiv potrošačkog načina života i zahteva da se poveća moralna i pravna odgovornost za štetu nanesenu prirodi, predlaže da se uvede ekološka obuka i vaspitanje, poziva da se na bazi široke međunarodne saradnje objedine napori na očuvanju prirodne sredine.
Pravoslavna crkva ceni napore usmerene na prevazilaženje ekološke krize i poziva na aktivnu saradnju u društvenim akcijama čiji je cilj zaštita tvorevine Božije. Uporedo s tim, ona ističe da će napori te vrste biti plodotvorniji ukoliko temelji, na kojima se gradi čovekov odnos prema prirodi, ne budu imali samo izrazito humanistički nego i hrišćanski karakter. Kao jedno od osnovnih načela stanovišta Crkve u pitanjima ekologije jeste i načelo jedinstva i celovitosti od Boga stvorenog sveta. Prirodu koja nas okružuje pravoslavlje ne posmatra izolovano, kao zatvorenu strukturu. Biljni, životinjski i čovečiji svet uzajamno su povezani. Sa hrišćanske tačke gledišta, priroda nije ostava (skladište) resursa, predodređenih za egoističnu i neodgovornu potrošnju, nego i dom u kojem čovek nije gospodar nego upravitelj. Pored toga, priroda je i hram u kojem je on sveštenik, ali u kojem ne služi prirodi nego Tvorcu. U osnovi shvatanja prirode kao hrama nalazi se ideja teocentrizma: Bog, koji sam svima daje život i disanje i sve (Dela ap. 17; 25) jeste izvor postojanja. Zbog toga život, u svojim raznolikim projavama, ima osveštani karakter i predstavlja dar Božiji; njegovo gaženje je izazov koji nije upućen samo Božijoj tvorevini nego i samom Tvorcu.
Po svojoj suštini, ekološki problemi nose antropološki karakter, budući da ih je stvorio čovek a ne priroda. Zbog toga se odgovori na mnoga pitanja, koja postavlja kriza okolne sredine, nalaze u čovečijoj duši a ne u sferama ekonomije, biologije, tehnologije ili politike. Priroda se uistinu preobražava ili propada ne sama po sebi nego pod uticajem čoveka. Njegovo duhovno stanje igra odlučujuću ulogu, jer se odražava na prirodnu okolinu, kako prilikom spoljašnjeg delovanja na nju, tako i u odsustvu tog delovanja. Crkvena istorija poznaje mnoštvo primera kada su ljubav hrišćanskih podvižnika prema prirodi, njihova molitva za okolni svet i njihovo sastradanje sa tvorevinom na najblagotvorniji način uticali na živa bića.
Uzajamna veza antropologije i prirode otkriva se krajnje jasno upravo u naše vreme, kada svet istovremeno preživljava dve krize: duhovnu i ekološku. U savremenom društvu, čovek ponekad gubi svest o životu kao o daru Božijem, a ponekad i sam smisao svog života, koji se povremeno svodi na fizičko postojanje. Kada postoji takav odnos prema okolnom svetu, čovek prirodu ne shvata kao dom, a posebno je ne shvata kao hram, nego samo kao „sredinu u kojoj boravi“. Duhovno degradirana ličnost dovodi do degradacije i prirodu, jer je nesposobna da pokaže preobražavajuće dejstvovanje na svet. Čovečanstvu koje je zaslepljeno grehom ne pomažu ni kolosalne tehničke mogućnosti: ukoliko je ravnodušno prema smislu, tajni i čudu života ono ne može da donese istinsku korist i često nanosi štetu. Kad je u pitanju čovek čija delatnost nije duhovno orijentisana, tehnička moć kao po pravilu stvara utopijske nade u bezgranične mogućnosti čovečanstva i u silu progresa.
Nezamislivo je da u uslovima duhovne krize dođe do potpunog prevazilaženja ekološke krize. Ta tvrdnja nipošto ne znači da Crkva poziva na odbacivanje delatnosti usmerene ka očuvanju prirode. Međutim, nadu u pozitivnu izmenu uzajamne veze čoveka i prirode ona povezuje sa težnjom društva ka duhovnom preporodu. Antropogena osnova ekoloških problema pokazuje da mi okolni svet menjamo u skladu sa svojim unutrašnjim svetom i da zbog toga preobražaj prirode treba da počne od preobražaja duše. Prema misli prepodobnog Maksima Ispovednika, čovek će biti u stanju da čitavu zemlju pretvori u raj tek onda kada raj bude nosio u samome sebi.“
RANA CRKVA: BOGOSLOVLJE MILOSRĐA
Svetootačko učenje o moralnim osnovama ekonomskog životaHrišćanski ideal pravednog društva zasniva se na činjenici da su Bogu svi ljudi jednaki, jer ih podjednako voli i ukazuje im milost. Pred Bogom su siromašni samo oni koji su ubogi u vrlinama, a bogati su čestiti i pošteni, ma kakvog imovnog stanja da su.
Sveti Oci govorili su da bogatstvo može biti od Boga samo ako je bogataš dobar i milosrdan prema sirotinji. Ali, ako je pljačkaš došao do bogatstva i zlostavlja sirotinju, on je bezumnik koji gubi dušu i na sebe i svoje potomstvo navlači večno prokletstvo.
Novcem se treba služiti kao gospodar, a ne biti njegov rob, pa Sveti Amvrosije Milanski podseća da postoje dve vrste trošenja novca: dobra širokogrudost i zla raskalašnost. Širokogrud rado prima putnike namernike, odeva uboge, daje milostinju, a raskalašan troši na gozbe i skupa vina.
Hrišćanin ne sme da očajava kad gubi zemna blaga – važno je da ne izgubi dušu.
Čovek je dužan da radi da bi se izdržavao: „Radi neki posao da bi te đavo uvek nalazio zaposlenim. I – apostoli su radili svojim rukama, da ne budu drugima na teretu, iako su imali pravo da žive od propovedi Evanđelja“ govorili su Oci.
Zlatoust veli: „Neka se ne stidi niko od onih koji se bave zanatima, nego neka se stide džabalebaroši i lenjivci, koji imaju mnogo slugu /…/Jer hraniti se stalnim radom je vid filosofije; takvi imaju duše čistije, karaktere jače.“ Sv. Vasilije dodaje: „Zar mora da se kaže koliko je zlo – lenjost, ako apostol jasno veli: „Ko ne radi, da ne jede“? Kao što je svakom neophodna svakidašnja hrana, tako mu je neophodan i rad po meri snaga.“
Sveti Oci su zabranjivali davanje novca u zajam s kamatom. Sveti Vasilije Veliki je grmeo: „Zaista je vrhunac nečovečnosti kad neko, imajući potrebu za nečim neophodnim, traži novac u zajam, da bi se održao u životu, a drugi, nezadovoljan svojim kapitalom, hoće da od nesreće siromaha sebi uveća prihode i bogatstvo“. Sveti Grigorije iz Nise je kamatarenje nazivao pljačkom koja se ni po čemu ne razlikuje od drumskog razbojništva. Koreći bogataše, Sveti Amvrosije Milanski kaže da oni koji daju novac u zajam s kamatom umesto leka daju siromahu otrov – jer traže da im procenat daje onaj koji nema hleba da jede.
Kanoni Crkve takođe zabranjuju kamatarenje, jer je ono Bogom zabranjeno još u Starom Zavetu (Zakoni ponovljeni 23, 19; Ps. 14, 1,5). Bankarstvo kao fenomen javlja se na Zapadu tek kada strogost hrišćanskih pravila popušta pred „pragmatikom“.
Jedan ruski mislilac, sumirajući svetootačko učenje, kaže: „Bezgranična sloboda i vlast kapitala koji ne zna ni otadžbinu, ni moralne zakone – to je ideal ovoga sveta. Materijalizam, koji je pokrenuo razvoj nacije i ostvario velike uspehe u oblasti tehnike, zavladao je i čovekovom dušom, ubio joj slobodu, nasrnuo, u gordosti, na Tvorca. Nema se kuda dalje. Za zapadnu civilizaciju počinje tama, ništavilo. Čovečanstvo s nadom očekuje narednu civilizaciju.“
Sveti Vasilije Veliki i osnivanje bolnicaGovoreći o Svom drugom i slavnom Dolasku, kada će svako ljudsko biće biti podvrgnuto proveri svoje večne odgovornosti, Hristos kao ključni kriterijum Suda postavlja milosrđe. Pravednici će biti spaseni, pre svega, zbog delatnog milosrđa prema bližnjima:
„Hodite blagosloveni od Oca mojega, primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja sveta. Jer ogladneh i dadoste mi da jedem; ožedneh i napojiste me; stranac bejah i primiste me; nag bejah i odenuste me; bolestan bejah i posetiste me; u tamnici bejah i dođoste meni… Zaista Vam kažem: kad učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt 25, 34-36, 40)“
U Crkvi postoji i posebna vrsta svetih: bezsrebrnici i čudotvorci, lekari koji su besplatno lečili bližnje ispunjavajući zapovest Hristovu (Sveti Kozma i Damjan, Kir i Jovan, Pantelejmon, Agapit Pečerski, i mnogi drugi.) Oni su pomagali bližnjima, ispunjavajući zapovest Božju, lekovima i molitvom.
Hrišćanstvo je zaslužno za institucionalizaciju milosrdne delatnosti, ali i za osnivanje prvih bolnica. Prvu bolnicu u današnjem smislu te reči osnovao je Sveti Vasilije Veliki, arhiepiskop Kesarije Kapadokijske u Maloj Aziji. U predgrađu Kesarije osnovao je tzv. „Vasilijadu“, centar humanitarnog rada. Tu su se nalazile bolnice, sirotišta, stranoprijemnice, odmarališta, zanatske škole – čitav jedan novi grad. Upravu svih ovih ustanova Sv. Vasilije poverava monasima. Monasi tu i služe bližnjima – neguju bolesnike, staraju se o sirotinji. Vasilije od crkvenog novca plaća lekare koji se brinu o potrebitima. I njegovi episkopi pomoćnici osnivaju bolnice, i Sv. Vasilije utiče na državu da oslobodi poreza sve dobrotvorne ustanove.
On je nalagao monaštvu da se, pre svega, stara o siročadi, ali i o obolelima, jer po njemu „ništa nije tako svojstveno našoj prirodi kao međusobno opštenje i uzajamno pomaganje i ljubav prema bićima istog roda“. Prvobitne, interne bolnice za monaštvo proširuju se na čitavu okolnu zajednicu.

Javno govorio protiv bogataške nebrige prema sirotinji, kao i protiv svake vrste raskoši, prekorevajući bogataše i upozoravajući ih da su siromasi – Hristos: patrijarh carigradski Jovan, prozvan Zlatousti
Sveti Jovan Zlatousti – život i stradanja siromaholjupca
Patrijarh carigradski Jovan, prozvan Zlatousti (zbog svojih blistavih beseda i pouka), bio je rodom iz Antiohije, gde je, kao đakon i sveštenik, pomagao episkopu Flavijanu. U Carigrad je, kao već čuven propovednik i podvižnik, stigao 397. zauzevši patrijaršijski presto u doba kada je hrišćanstvo od religije mučenika i ispovednika postalo religija cara i dvora; samim tim, u Crkvu su se ulile mase onih koji su podržavali cara i njegov izbor i postajali hrišćani više iz pragmatičnih razloga, nego iz vere i uverenja. Zlatoust je to znao, i nije se s tim mirio. U njegovo vreme episkopi su već počeli da žive nehrišćanski. Neki raskolnički arhijerej, Sisinije, voleo je sjaj i raskoš, odevao se luksuzno i dva puta dnevno išao u javno kupatilo, odgovarajući na kritike tvrdnjom da bi išao i tri puta, ali ne stiže.
Zlatoust je, od početka svog patrijarhovanja, ustao u odbranu evanđeljskog ideala milosrđa. Javno je govorio protiv bogataške nebrige prema sirotinji, kao i protiv svake vrste raskoši. Bio je strog i prema sveštenstvu – đakona Jovana odlučio je od službe zato što je ovaj tukao svog roba. Tri dvorske dame, Marsa, Katricija i Evgrafija, mrzele su ga zbog propovedi protiv ženskog kinđurenja, a carica Evdokija ga je omrzla zbog zastupanja ljudi na koje je pao njen gnev, i čiju je imovinu želela da otme.
Zlatoustove propovedi bile su jasne i odlučne – smatralo se da je u jednoj od njih caricu uporedio sa Irodijadom, odgovornom za smrt Jovana Krstitelja.
Pošto je Zlatoust bio omiljen u Crkvi i narodu Konstantinopolja, carica Evdokija je sabrala sabor episkopa – neprijatelja Zlatoustovih, kojima je predsedavao Teofil Antiohijski. Teofil se naljutio na Zlatousta jer se zauzeo za neke monahe koje je Teofil nepravedno gonio, i rado je učestvovao u nepravednom sudu. Glavni tužitelj Zlatoustov bio je sušta suprotnost njemu – voleo je raskoš, i, poput faraona (kaže Paladije u „Lavsanku“) – želeo je da podiže raskošne zgrade. Sav novac, koji je narod prilagao za sirotinju, Teofil je trošio na luksuz i graditeljstvo. Očito, takav nije mogao da voli Zlatousta – zastupnika siromašnih.
Osuđen nepravedno, Sv. Zlatoust je umro u izgnanstvu 407. godine, da bi 438. godine njegove mošti, s najvećim počastima, bile vraćene u Carigrad.
Sveti Jovan Zlatousti kao prorok milosrđaVeliki učitelj Crkve, Sveti Jovan Zlatousti, postavio je trajne orjentire u oblasti socijalne teologije. On je bio najradikalniji predstavnik hrišćanskog učenja o ljubavi prema bližnjima. Jer, kako kaže otac Georgije Florovski: „Voli bližnjeg svoga kao samog sebe“ što ne znači da volimo bližnje kao što volimo sebe, nego da volimo bližnje jer su oni naše istinsko ja.“
Zato je patrijarh carigradski svagda prekorevao bogataše, upozoravajući ih da su siromasi – Hristos. Evo tih reči:
„Gospod tvoj ide gladan, a ti živiš u raskoši! I nije samo to čudno, nego još i to, što živeći u raskoši, usuđuješ se da Ga prezreš, uz to, On ne traži ne znam šta, nego samo komad hleba, da bi utolio glad. On ide drhteći od hladnoće, a ti, odeven u svilene haljine, ne obraćaš pažnju na Njega, ne pokazuješ nikakvo saosećanje, nego bez ikakvog milosrđa prolaziš pored Njega. Kakvo izvinjenje to može da zaslužuje?… Radi čega, kaži mi, nosiš svilenu odeću, jašeš na zlatom ukrašenim konjima i iskićenim mazgama? Mazga ukrašena odozdo; zlato i na sedlu njenom; beslovesne mazge nose na sebi dragocenosti, imaju zlatnu uzdu; beslovesne mazge se ukrašavaju, a sirotan, mučen glađu, sedi pred vratima tvojim, Hrista muči glad… Pokaži mi ruku žene koja voli nakit, i videćeš da je ta ruka spolja pokrivena zlatom, a iznutra podvrgnuta opsadi. Vlasništvo kolikog broja bednih nosi tvoja ruka? … Ti, okupavši se u toplom kupatilu, oblačiš meku odeždu, i vraćaš se kući sa radošću i veseljem, žureći se na pripremljen ručak, a siromah, stalno mučen glađu i hladnoćom, luta po svim trgovima oborene glave, pružajući ruku, čak od straha i ne smejući ni da pomene sitome neophodnu hranu, i često odlazi obasut prekorima. Zato, kada se vratiš doma, kada legneš u postelju, kada u domu tvome bude upaljena blistava svetlost i postavljena raskošna trpeza, seti se toga sirotoga i nesrećnoga, koji slično psima luta u mraku i blatu po uličicama, i otuda, veoma često, ne odlazi domu svome, svojoj ženi, u svoju postelju, nego na naramak sena, slično psima koji laju po svu noć … Kakva zver treba da je čovek pa da ne bude poražen takvim okolnostima?“
Zlatousti je surovo razobličavao nastojanje bogataša da se okruže što većim brojem luksuznih predmeta. To živog čoveka pretvara u materijalnog roba, u idolopoklonika koji zaboravlja na bližnjeg:
„Zidovi obloženi mermerom; a kakav je odnos prema čoveku koji živi među njima? Tavanice pozlaćene: kakav je odnos prema njihovom vlasniku? Kapiteli stubova zlatni: kakav je odnos prema glavi domaćina, oskvrnjenoj grehom? Pod čist? Ali savest nije čista… Ako vidiš nekoga odevenog u blistavo odelo i okruženog gomilom telohranitelja, onda otvori njegovu savest, i naći ćeš unutar njega mnogo paučine i mnogo prljavštine… Ne gledaj na raskošno odelo bogatih, nego otvori njihovu dušu i pogledaj, nije li puna mnogobrojnih čireva, nije li ona odevena u rite, nije li usamljena i bez ikakve zaštite? Kakva je korist od te bezumne vezanosti za spoljašnje? Kudikamo je bolje biti siromašan, a živeti vrlinski, nego biti car, a živeti poročno.“
On je upozoravao na to da bogatstvo ne donosi štetu duši samo ako bogataš shvata da je to što ima – Božje vlasništvo, i da je on samo ekonom koji upravlja tuđim – pa je dužan da pomene sirotinju:
„Kao što čuvar carske riznice, koji je dobio na raspolaganje državni novac, ako ga ne da kome je naređeno, nego ga potroši na sopstvene prohteve, biva kažnjen i pogubljen; isto je tako i bogataš neka vrsta primaoca novca namenjenog sirotinji, kome je izdato naređenje da ga razdeli onima koji ga potrebuju iz „njegovog okruženja; zato, ako on potroši na sebe više no što je neophodno, biće podvrgnut najžešćoj odgovornosti za otimačinu, jer njegovo bogatstvo ne pripada njemu lično, nego njegovom okruženju .“
Na načelne stavove carigradskog patrijarha o bogatima i siromašnima ukazao je naš poznati vizantinolog, dr Dimitrije Bogdanović.

Ostacima shvatanja koja nisu bila u skladu sa hrišćanskim učenjem o odnosu prema čoveku – unetim u Nomokanon iz Mojsijevog i drugih zakonodavstava – suprotstavio je, već u uvodnom delu (Nomokanona), učenje o socijalnoj pravdi: Sveti Sava
IZ ISTORIJE SVETOSAVSKOG MILOSRĐA

Sveti Sava i „Oče naš“ kao osnova društvenog uređenjaVizantijsko monaštvo je mnogo polagalo na tvorenje dobrih dela. U pitanju manastira Presvete Bogorodice Evergetide (dobrotvorke), nastalom u Carigradu u XI veku, velika pažnja se posvećuje milosrdnom radu. Monasi su bili dužni da dele milostinju ubogima (na veće praznike više, običnim danima manje), kako u novcu, tako i u hrani, a manastir je imao osmokrevetnu bolnicu sa kupatilima i naročitim režimom ishrane za bolesne.
Manastir Pantokrator, koga je Jovan II Komnin sagradio u XII veku, imao je bolnicu i starački dom, kao i leprozorijum – za negovanje gubavaca. Bolnica Pantokratora imala je pedeset kreveta, sa lekarima i profesionalnim osobljem. Manastir je posedovao pekaru za sirotinju.
Sveti Sava je, svakako, bio vaspitan na klasičnom uzoru vizantijske pravoslavnosti, i nastojao je da je prenese u Srbiju, pa i kad je u pitanju haritativna delatnost.
Sveti Sava je veoma voleo Svetog Jovana Zlatousta i njegovo tumačenje molitve „Oče naš“, u kojoj Zlatousti insistira i nastoji da pokaže da Hristos nije rekao „Oče moj“, nego „Oče naš“, i time ukazao na činjenicu da su svi ljudi braća, čiji je Otac Bog. Zato je staranje o sirotinji i nemoćnima zapovest Božja.
Stvarajući Hilandarski i Studenički tipik po uzoru na pravila carigradske obitelji Bogorodice Evergetide, Sv. Sava je preneo i njegove odredbe o milosrđu. Evo 33. poglavlje Studeničkog tipika:
„A ono što će biti rečeno, i što vi treba veoma da čuvate, nemalu korist i spasenje vam umnožava. A šta je to? Na vratima davanje stranim i nemoćnim, koji su nas pokoja radi posetili, zbog njih i gostionicu sazidasmo… u kojoj ćemo stranoj braći odmora dati i nemoćnima da leže, koliko moć dopušta da ih udostojimo brige. A nage i bose odevati i obuvati starom vašom odećom i obućom, što nećete vi sami davati jer to ne dozvoljavamo nego iguman. A treba hraniti gladne i duši davati, kao što rekosmo, uzakonjenim hlebom i vinom i sočivom nekim od hrane vaše pretekle… A ovo treba od uzdržljivosti vaše da bude, a ako nije moguće, a ono neka od suviška bude. I Bogu je milo ako je moguće. A i umrle treba sahranjivati. Groblje za strance je radi njih podignuto (…) A ne treba sahranjivati tek kako bilo i kao slučajno, već prvo vi, otpevavši pogrebne pesme i drugo dostojno zbrinuvši, ništa ne izostavljajući, najčistije od svega treba prema stranoj našoj braći čistotu ukazati, da i mi čistu i bogatu milost za njih od Boga primimo. A ne volimo da ikoga sa vrata naših praznog otpustite.“
U 40. poglavlju Studeničkog tipika o bolnicama i bolničarima piše sledeće:
„…Zapovedamo dakle da se izabere bolesnima ćelija koja je po izgledu dobro odabrana i uspela bolnica; i postelje postaviti bolesnima za ležanje i odmor, i bolničara im dati kako bi im pomagali u svemu. Ako li … mnogi u bolest padnu, da im se daju dva bolničara, arula velika, tj. ognjište od metala skovano i prenosivo. A na njemu ćete bolesnima ukrop topiti i drugo što im je za utehu, po mogućstvu, što je za jelo i piće i za ostale potrebe. Iguman svagda, a ne retko u bolnicu neka dolazi i svesrdno posećuje bratiju i svakome donosi potrebno…“
Sveti Sava i ozakonjeno milosrđeNe treba zaboraviti ni najvažniji pravni dokument srbskog Srednjeg veka – Zakonopravilo Svetog Save, nastalo po vizantijskim uzorima, ali za potrebe njegovog naroda. U Nomokanonu je niz crkvenih pravila o pomoći sirotinji i potrebitima. Pre svega, tu je 59. apostolsko pravilo koje određuje najstrožu kaznu za episkopa ako odbije da pomogne siromašnom svešteniku – sve do raščinjenja. Vizantijski kanonista Zonara to pravilo tumači ovako: „Crkveno bogatstvo Sveto pismo naziva bogatstvom siromašnih i treba ga razdeliti siromašnima.“ Sveti Teofilo Aleksandrijski, svojim 11. pravilom, kaže: „Siromašni… da se hrane u crkvi, i da im se ukaže svako staranje/…/“ Sedmi kanon Sardikijskog sabora nalaže da je episkop dužan da zastupa one kojima se čini nepravda, i da, u takvim slučajevima, mora da se obrati samom caru. U Crkvi je, u ranovizantijskom periodu, bila uspostavljena služba ekdika, episkopskih pomoćnika, koji su imali zadatak da se „suprotstave nasilju i mučenjima od strane bogatih i odbrane siromašne od nasilja“. Ekdike su birali episkop, sveštenstvo i predstavnici naroda, a njihovu ulogu je, 385. godine, objasnio car Teodosije I, u pismu ekdiku Teodoru, rekavši mu da mu je dužnost da bude kao otac prema narodu i „da ne dozvoli ugnjetavanje zemljoradnika i građana porezima; da pomaže službenicima u suzbijanju drskosti arhonata, čuvajući poštovanje njihove časti… i da ih štiti (narod, nap. V. D.) kao decu.“
Episkopi su, po Justinijanovom zakonodavstvu, morali da se staraju o siromašnima. Velika briga posvećivana je i udovicama, koje, po 11. kanonu Teofila Aleksandrijskog treba da se hrane od crkve i primaju od nje pomoć. Pažnja je posvećivana i otkupljivanju zarobljenika (ta tradicija pravoslavnih ostala je snažna i kasnije. Knez Ivo od Semberije otkupljuje, trošeći svo imanje, srbsku nejač zarobljenu od Turaka, i Filip Višnjić veli: „To će Ivi Gospod ‘Ristos platit’/ kada Ivo bude na istini“.)
Nomokanon nalaže, u skladu sa Mojsijevim zakonodavstvom, da gazda nadničaru mora odmah da isplati zaradu: „Da ne prenoći plata tvoga nadničara kod tebe do jutra, niti pak da lišiš plate siromaha… Istoga dana da daš platu njegovu pre zalaska sunca, jer je siromah i njoj se nada, da ne poviče ka Gospodu protiv tebe i biće ti greh.“ Pažnja je bila posvećena testamentarnoj volji onih koji su, posmrtno, zaveštali da se od njihovog novca podižu bolnice, stranoprijemnice, sirotišta, narodne kuhinje itd.
Nomokanon je, podsećajući na to da su zlostavitelji oca i majke u Starom zavetu bili kažnjavani smrću, decu nasilnike lišavao nasledstva, kao i decu koja su zanemarivala roditelje u slabosti i nemoći. Kažnjavani su i roditelji koji zanemaruju decu. Kanon 14. Gangrskog sabora proklinje sinove i kćeri koji ostavljaju, „pod izgovorom pobožnosti“ (odlaska u manastir), nezbrinute oca i majku, a 17. Kanon tog istog sabora proklinje one koji ne vaspitavaju svoju decu i „ne hrane ih do potpunog uzrasta“, nego ih napuštaju.
Učenje Nomokanona o zaštiti socijalno ugroženih dr Miodrag Petrović ukratko izlaže ovako:
„Ostacima shvatanja koja nisu bila u skladu sa hrišćanskim učenjem o odnosu prema čoveku – unetim u Nomokanon iz Mojsijevog i drugih zakonodavstava – Sveti Sava je suprotstavio, već u uvodnom delu (Nomokanona), učenje o socijalnoj pravdi. Takvo učenje je, znači, izloženo ne samo pre svih građanskih i crkvenograđanskih propisa, nego i pre Kanona, za koje treba reći da su rasprostiranjem hrišćanske ideologije o čovekoljublju (filantropija) postepeno potiskivali iz građanskog zakonodavstva odredbe nehrišćanskog sadržaja. Dugo je trajao taj proces, jer su nosioci vlasti u Vizantiji vodili brigu prevashodno o državnim interesima, a ovi su se jednim delom zasnivali na robovlasničkom sistemu koji se održavao strogim zakonskim merama. Neke od tih mera su se našle i u Nomokanonu. Drugačije nije ni moglo da bude s obzirom na to što je uključivan integralni tekst pojedinih zakona kao, na primer, Prohirona. Zauzvrat, Sveti Sava je u Nomokanon uneo, između ostalog, 35. novelu cara Aleksija I Komnina iz 1095. godine o zaštiti robova.
Posebnu pažnju pobuđuje raznovrsnost propisa koji do tančina zadiru u socijalna pitanja čoveka od rođenja i pre, tj. od začeća pa do smrti. Složenost ovih pitanja je zastupljena naročito u okvirima Porodičnog prava, ali i u obavezama društva prema pojedincu. Porodica se sve češće štiti zakonom i postavlja, za razliku od Rimskog prava, na čvršće pravne temelje. Istovremeno se ispoljava visoka svest o značaju uzajamnih socijalnih obaveza roditelja i dece, o složenoj ulozi majke, o statusu supruge. Udovicama je posvećena izuzetna pažnja; o brizi prema njima govori se prvenstveno u kanonima, koji samo potvrđuju, odnosno nadovezuju se na bogatu tradiciju – da one „treba u crkvi da se hrane i da im se ukazuje svako staranje“. Podjednako se brinulo i o siromašnim devojkama.
U tesnoj saradnji sa nosiocima građanskih vlasti Crkva se starala o osnivanju „časnih domova“: staračkih, sirotinjskih, za bolesnike, za nezbrinutu decu, za ljude sa strane i dr. Ovi domovi su imali svoje administrativno i upravno osoblje; pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se sticala i putem zaveštanja. Poslovanje u tim institucijama milosrđa odvijalo se pod opštim nadzorom episkopa, čiji je zadatak bio, između ostalog, da „zastupaju siromašne, teže ožalošćene, brane one kojima se čini nasilje“. Kao ugroženi pominju se i ljudi sa telesnim manama: slepi, gluvi, nemi, hromi i dr.
Njih štite prvenstveno crkveni kanoni, a pod njihovim uticajem i građansko zakonodavstvo. Razgranata socijalna delatnost i sve veće potrebe pokazale su da episkopi ne stižu svuda da se odazovu, radi čega su konstituisani defensores ecclesiastici.“
Naslednici Svetog SaveU narodnoj pesmi „Sveti Savo i gospoda ‘rišćanska“ pitaju slavnog Nemanjića gde je njegov otac potrošio „sedam kula groša i dukata“, a on im odgovara da ih nije trošio „na nadžake, ni na buzdovane“, nego na zidanje crkava i manastira, ali i drugih zadužbina – ćuprija i česmi. I, naravno, delio je „kljastu i slijepu“ da bi „duši mjesto u’vatio“. Nemanjićka Srbija, tako zapamćena u narodnoj pesmi, zaista je nastojavala na milosrđu kao modus vivendiju u „mračnom Srednjem veku“. Za srednjovekovnog vladara „vizantijskog komonvelta“ (D. Obolenski), milosrđe je bilo i ritualizovano – da bi ga podsećalo na dužnosti. Tako je, po Georgiju Ostrogorskom, na svaki Veliki četvrtak vizantijski car obedovao za zlatnom trpezom (za kojom su, preko godine, sedeli samo on i patrijarh) sa dvanaestoricom najsiromašnijih Carigrađana, posle čega bi im car prao noge (po uzoru na Hrista) i delio obilnu milostinju.
Srpski srednjovekovni vladari išli su tim putem. Kralj Milutin je delio milostinju ne samo u Srbiji, nego i u Jerusalimu. Podigao je bolnicu i stranoprijemnicu pored manastira Sv. Arhangela Mihaila i Gavrila u Svetom Gradu, kao i bolnicu u Carigradu, pored crkve Prodroma („mnoge vešte lekare našavši dade im mnogo zlato i što im je na potrebu da neprestano nadziravaju bolesnike lečeći ih“ /…/ i do danas se svaki dan iznosi na portu obilje vina i hleba i druge različne hrane, radi dovoljnog davanja niščima i stranima, i svakome koji potrebuje“, veli Danilo II u „Žitiju kralja Milutina“)
Sveti Stefan Dečanski je, pored Dečana, podigao manastir u kome su negovani gubavci. Car Dušan je u manastiru Sv. Arhangela kod Prizrena takođe podigao bolnicu, a knez Lazar je to uradio u Ravanici. Despot Stefan Lazarević je bolnicu i stranoprijemnicu podigao u Beogradu.
Milosrdni rad je, pre svega, bio briga Crkve, i to je jasno definisano 29. članom Dušanovog zakonika, u kome piše: „I po svim crkvama da se hrane siroti kao što su ktitori zapovedili. Ko ih od mitropolita, episkopa ili igumana ne bude hranio, da se odluči od čina“.

Smatrao je da hrišćanski ideal pravednog društva svakako jeste prva hrišćanska zajednica u Jerusalimu, gde su ljudi imali jedno srce i jednu dušu, i gde im je imovina bila zajednička: Vladika Nikolaj
Vladika Nikolaj i milosrdni rad
Vladiku Nikolaja su, još za života, poredili sa Svetim Jovanom Zlatoustim – po lepoti njegovih beseda i pouka, koje zaista dostižu vrhove srpske retorike. Ali, Nikolaj se na Zlatousta ugledao i po delatnom milosrđu, kako u ličnom životu, tako i u pastirskom radu. Što se ovog prvog tiče, Milan Jovanović Stoimirović, autor jednog od najpotpunijih svedočanskih zapisa o Velimiroviću, kaže da ga je narod ohridsko-bitoljske eparhije prosto obožavao, upravo zbog njegovog hrišćanskog milosrđa. Nikolajev đakon je svedočio da je vladika jednom krenuo iz Ohrida ka Bitolju s torbom novca (1.200.000 dinara), namenjenog zidanju njegove zadužbine u Leliću. Uz put su ih sretali prosjaci, i dok su došli do Bitolja potrošili su preko 200 hiljada dinara (đakon je to znao jer je on nosio torbu s novcem). Kada ga je upozorio da, ako tako nastavi, nikad neće završiti zadužbinu u svom rodnom selu, Nikolaj je rekao đakonu da to nije đakonova briga i da ko je poslao taj novac, poslaće i drugi.
Prota Milivoje Maričić iz Čačka prisustvovao je trenutku kada je Nikolaj skinuo obuću s nogu i dao je jednom siromahu. Posle Drugog svetskog rata, vladika žički je srpskoj sirotinji u Titovoj Jugoslaviji slao pakete s hranom, lekovima, odećom i obućom, odvajajući od svojih usta da bi pomogao. No, on se nije ograničio samo na lični primer. Kao čelnik Pravoslavne hrišćanske zajednice (popularnog Bogomoljačkog pokreta), podsticao je hrišćanski solidarizam na svakom koraku, pre svega kroz pomaganje sirotinje, ali i svečarstvo, zadužbinarstvo i mobarstvo. Bratstva bogomoljaca u Kraljevini Jugoslaviji bilo je preko 500, a njihov list „Misionar“ izlazio je u 50 hiljada primeraka. Bogomoljci su svuda i na svakom koraku nastojali da čine dobra dela, a pošto je pokret uglavnom bio seljački, to je značilo i obnovu zadrugarskog duha.
Takođe, vladika Nikolaj je organizovao pomoć najsiromašnijim slojevima svoje eparhije. Pošto su ga mnogi znali i cenili u Americi i Engleskoj, jednom je uspeo da se dogovori s nekom grupom posetilaca iz Amerike da polovnu odeću, namenjenu preradi, pošalju u Ohrid, da bi se njome odenula romska ohridska sirotinja, koje je bilo mnogo. Ohridski Cigani su godinama blagodarili Nikolaju što ih je obukao.
Milan Jovanović Stoimirović svedoči da je ban Vardarske banovine jednom došao u Kruševo, pa učinio posetu i Nikolaju. Posle pozdrava, Nikolaj je rekao okupljenom narodu: „Reci, narode, gospodinu banu sve što te tišti! Požali mu se na nepravde – on je dužan da ih ispravi, zato je ban! On treba da te zaštiti od rđave administracije i nesavesnih činovnika – to je njegova dužnost. A ja znam da će vas gospodin ban saslušati i razumeti. On je zato i došao ovde k vama“. Kada se ban naljutio na Nikolaja zbog ovih reči, on mu je rekao: „Treba služiti narodu, gospodine bane. Treba stalno popravljati ponešto. Treba neumorno raditi. Treba stalno okajavati i pokajavati neki greh!“
Vladika Nikolaj je naročito mislio o deci siromaha i deci bez roditeljskog staranja. U Bitolju je 1935. godine osnovao dečje hranilište „Bogdaj“, na čijem čelu je stajala Nada Adžić, potonja igumanija manastira Vraćevšnice, Ana. U hranilištu su se nalazila deca pravoslavne i muslimanske veroispovesti (njima je davana hrana u skladu sa islamskim verskim propisima.) Priloge za „Bogdaj” obezbeđivao je narod, a pomagale u i lokalne vlasti. Bilo je i priložnika sa strane. Vladika Nikolaj je spevao himnu „Bogdaja“, koju su deca rado pevala, i u kojoj su se nalazili, između ostalog, stihovi: „Učimo se dobri biti, / i svom rodu koristiti.“ Dobrotvorima bogdajskim Nikolaj Velimirović je govorio „kad pružaju hleb gladnoj deci, samome Hristu pružaju. Kada služe deci, samome Hristu služe. Kad goste decu, samoga Hrista goste.“
Slična hranilišta vladika Nikolaj je osnovao i u Žičkoj eparhiji: u Čačku, Kraljevu, itd. U Ovčar Banji je podigao „Vilu siroticu“, na imanju manastira Blagoveštenja, da bi siromašni ljudi imali gde da bespltno noće i da se banjaju radi zdravlja.
Kada je obnovio manastire u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, dao im je zadatak da posle službe Božje uvek ugoste okupljene, makar oni, kao monasi, i oskudevali. Ovi narodni manastiri i danas ispunjavaju zapovest vladike Nikolaja: za trpezama ljubavi nedeljom i praznikom ugoste se na stotine poklonika.

Na pomaganje sirotinje trošio je celu svoju platu, a često je sa sebe skidao cipele i vraćao se kući bos: Sveti Jovan Kronštatski
MILOSRDNI RAD U RUSKOJ CRKVI

Sveti Jovan Kronštatski: primer delatne ljubaviPravoslavlje su, na Zapadu, često zvali „jovanovskim hrišćanstvom“, aludirajući na apostolovoj ljubavi, Svetog Jovana Bogoslova, koji je rekao: „Bog je ljubav“. Jedan od novijih svetih Jovana Crkve od Istoka, Sveti Jovan Kronštatski (+1908) to je najbolje dokazao.
Ovaj parohijski sveštenik službu je služio u najsiromašnijem gradiću oblasti Sankt Peterbuga, Kronštatu, gde su, u ogromnoj bedi, živeli lumpenproleteri i ubožjaci svih vrsta. Gradić je imao 50 hiljada stanovnika kada je u njega došao otac Jovan. Kakav je bio njegov pastirski rad tamo, opisuje nam prota Živan Marinković:
„Čim je došao na parohiju, on je požurio da što pre upozna svoju pastvu i u tom cilju počeo ovu da posećuje u njenim kolibama i zemunicama, da poučava, urazumljava, teši i pomaže. Pun ljubavi Hristove, duboko je saosećao sa svima nedaćama pastve i nastojao je da je duhovno preporodi i podigne. U tome nije žalio ni trud ni sredstva, ne samo moralna nego i materijalna. Na pomaganje sirotinje trošio je celu svoju platu, a često je sa sebe skidao cipele i vraćao se kući bos. Ispočetka njegovi parohijani, surovi i gruba srca, nisu razumevali plemenite pobude i postupke svoga dobrog pastira, pa su ga popreko gledali i čak se neprijateljski odnosili prema njemu. Ali, vremenom, njegova ljubav i dobrota, a osobito njegova dobročinstva, razmekšala su gruba srca pastve i ona je počela da uviđa da joj je Bog u licu njihovog pastira poslao iskrenog prijatelja i dobrotvora.
Ni njegovi sapatnici nisu ga razumeli, naročito njegovo razdavanje plate i skidanje sa sebe odela i obuće. Kad god bi on ovo učinio, oni su sa ironijom govorili njegovoj supruzi: „Tvoj muž opet je danas došao bos kući“. Da bi mu onemogućili činjenje dobročinstava, koja su teško pekla njihove savesti, oni su izradili kod crkvene vlasti da se njegova plata ne daje njemu nego njegovoj kući. Ali Bog nije hteo da ostavi svoga pastira bez materijalnih sredstava za dobročinstva. Ubrzo potom otac Jovan postavljen je za honorarnog nastavnika veronauke u gimnaziji, i on je sav honorar trošio na pomaganje sirotinje.
Ali kako honorar nije stizao da podmiri sve mnogobrojne potrebe, on namisli da protiv beda i nevolja u gradu mobiliše sve ljude dobre volje i na taj način doće do većih materijalnih sredstava. U tu svrhu on sastavi i u mesnom listu „Kronštatski vesnik“ za 1872. godinu objavi dirljiv apel, u kome je opisao nevolje sirotinje i njene mnogobrojne uzroke, i ukazao na moralnu obavezu društva da sirotinji pritekne u pomoć. Na kraju je pozvao sve ljude dobre volje da se udruže i zajedničkim naporima porade na iznalaženju materijalnih sredstava i načina na koje bi se siromašnima priteklo u pomoć. Njegov apel naišao je na odziv i ubrzo je obrazovano društvo, koje je, uz pomoć mesne gradske vlasti, počelo sa pribiranjem sredstava. Društvo je pošlo od pravilnog zaključka, da je najbolja pomoć siromahu – dati mu mogućnost da poštenim trudom zaradi svoj hleb, pa je sakupljenim sredstvima podiglo veliku, četvorospratnu zgradu i dalo joj ime: „Dom trudoljublja“. U njemu su bili smešteni: 1. drvodeljska radionica, u kojoj je preko godine radilo do 25.000 ljudi; 2. ženska radionica sa tri odeljenja: modnim, belog rublja i veza; 3. obućarska radionica; 4. trpeza u kojoj su služeni obroci hrane po minimalnoj ceni, a nedeljom se izdavalo besplatno po nekoliko stotina; 5. prenoćište po ceni od 3 kopejke (pare); 6. besplatno prihvatilište siromašnih žena; 7. besplatna ambulanta za lečenje; 8. sala za besplatna predavanja iz oblasti religije, istorije, literature itd.; 9. besplatna osnovna škola; 10. večernji kursevi ručnog rada; 11. kurs ženskog ručnog rada; 12. besplatna dečja biblioteka; 13. besplatna narodna čitaonica; 14. nedeljna škola; 15. kurs crtanja; 16. prihvatilište sirotinje i dečje obdanište; 17. dečje prihvatilište. A izvan varoši društvo je podiglo „Dom milosrđa“, koji je služno kao dečje letovalište – itd.
Na taj način je „Dom trudoljublja“ hiljadama siromašnih pružio posla i utočišta. Vremenom Dom se proširivao doziđivanjem novih zgrada i narastao u čitav mali grad.“
Sveta prepodobna mučenica JelisavetaSestra poslednje ruske carice, Aleksandre, Jelisaveta (Fjodorovna) je, posle pogibije svog muža 1905, velikog kneza Sergeja, napustila dvorski život i posvetila se milosrđu, osnovavši u Moskvi manastir Svete Marte i Marije, čije su monahinje imale zadatak da se posvete sirotinji i bolesnicima. Žiteljke ovog manastira obučavane su osnovama medicine. Glavni zadatak im je bio obilazak bolesnika i siromaha, briga o napuštenoj deci, pružanje medicinske, moralne i materijalne pomoći. U bolnici manastira su radili (besplatno) najbolji moskovski lekari.
Pri obitelji Sv. Marte i Marije radila je i narodna kuhinja. Bio je otvoren dom za devojčice – siročad. Pred Božić je kićena velika jelka za siromašnu decu i darivani su im pokloni u igračkama, slatkišima i toploj odeći. Na adresu manastira stizalo je i do 12.000 molbi za pomoć godišnje.
Najsiromašniji deo Moskve bila je Hitrova pijaca. Monahinja Jelisaveta, bivša velika kneginja, u pratnji neke od svojih sestara, išla je od udžerice do udžerice i sakupljala decu ljudi sa društvenog dna, obezbeđujući im dalju ishranu, negu i vaspitanje. Policija ju je upozoravala da u tom delu grada ne može da joj pruži zaštitu, ali je ona odgovarala da je njena zaštita Bog. Nije se plašila ni prljavštine, ni psovki, ni izgleda nesrećnika od kojih su mnogi u bedi izgubili ljudsko obličje. Govorila je da bogosličnost čovekova može biti pomračena, ali ne i uništena.
Pored smeštanja dece u domove za siročad, „matuška“ Jelisaveta, kako su je zvali, napravila je i radnu zadrugu moskovskih kurira, sastavljenu od negda besprizornih dečaka.
Po hladnim podrumima moskovske sirotinje nalazila je majke koje umiru od tuberkuloze, smeštala ih je u bolnice, a njihovoj deci obezbeđivala budućnost. Čak i kad je izbila revolucija, niko je nije dirao. Nova vlast joj je u prvo vreme slala lekove i sredstva za higijenu. Ali, kada je rešeno da se Romanovi uklone, Sv. Jelisaveta je uhapšena (u aprilu 1918. godine) i ubijena u Alapajevsku na Uralu, 18. jula te iste godine. Manastir milosrđa je zatvoren, da bi, krajem XX veka, bio obnovljen i nastavio sa svojom delatnošću – pomaganju sirotinji i bolesnicima.
DA LI JE MOGUĆA „HRIŠĆANSKA EKONOMIJA“?
Šta nam se sprema?Globalni kapitalizam je neviđeno zlo, čiji je cilj „atomizacija čovečanstva“ (M. S. Marković) i razgradnja svega što je čovek boreći se protiv entropije sazidao: religije, porodice, države, kulture. Svi treba da postanu potrošačka stoka kojom se upravlja iz jednog centra: Otkrovenje Jovanovo svedoči da, u globalnom carstvu antihrista, niko neće moći ni kupiti, ni prodati, osim ko ima žig zveri na desnoj ruci ili na čelu.
U nekim zemljama (SAD, Meksiko, Brazil) u ljude se masovno (za sada dobrovoljno) ugrađuju „biočipovi“, koji se mogu GPS sistemom, redovno pratiti. Planovi za budućnost globalističke elite odavno su jasni. Žak Atali, svojevremeno na čelu Evropske banke za obnovu i razvoj, u knjizi „Linija horizonta“, tvrdio je, još 80-ih godina XX veka, da će, u budućnosti globalnog GULAG-a, svi ljudi postati elektronski praćeni, s čipom u telu, „novi nomadi“ u potrazi za poslom i nezagađenim delovima planete.
Kakve sve ovo veze ima sa hrišćanskim shvatanjem ekonomije i društvenog solidarizma?
Ima, i to velike.
Jer, ako se čovek bude klanjao mamonu i zlatnom teletu, stavljajući ekonomiju iznad bogolikosti, svet će postati konclogor neviđenih razmera, ono što je Dostojevski slutio u „Legendi o Velikom Inkvizitoru“, gledajući mravinjak pod vlašću mračne globalne elite „prosvetljenih“. U svojoj studiji „Zapad“, Aleksandar Zinovjev je video da je „globalni čovečnik“ već rođen, i da nam predstoji ogromna borba da bismo sačuvali elementarnu ljudskost.
A čovečanstvu se, pod vidom „svetske ekonomske krize“ i njenih posledica, spremaju neviđena stradanja, apokaliptičkih razmera. Cilj je, mistički govoreći, unus mundus: svet pod vlašću Zveri, poslednjeg lažnog mesije u zlu ujedinjenog čovečanstva.
Zato Crkva mora da se bori i za zdravu ekonomiju. Ona ne može da kaže: „To nije dužnost Crkve!“ Jer, prepustiti svet silama zla još je krajnje nehrišćanski.
A šta se to tako apokaliptično sprema čovečanstvu?
Ruski ekonomista Mihail Hazin (u ovom trenutku jedan od najčitanijih stručnjaka iz ove oblasti u Rusiji) objavio je (na opšte zaprepašćenje!) još 2003. godine studiju „Sumrak dolarske imperije i kraj Pax Americana“. U njoj je predvideo ogromnu ekonomsku krizu 2008/2009, i slom dolarskog svetskog sistema.
U svojim novim prognozama, Hazin je nemilosrdan. Kapitalizam je zapao u terminalnu krizu još sedamdesetih godina XX veka, zato što, kako su klasici ekonomije uočili u XX veku kapital raste brže nego što rastu plate za najamni rad. Zbog toga se javlja višak robe koja se nema kome prodati. Upavši u krizu, američki kapitalisti se odlučuju na novi korak: štampaju dolare bez pokrića zlatnom podlogom, i, nezasnovana na realnosti, potrošnja raste. Predsednik SAD Karter i njegov saradnik Tom Voker usmeravaju dolare u kreditiranje stanovništva SAD.
Mehur od sapunice buja: potrošnja je sve veća, ali i dugovi Sjedinjenih Država. Domaćih resursa nema. Postojale su dve mogućnosti – ili prestanak emisije dolara, i put ka ozdravljenju privrede (1929. godina i Ruzveltov „Nju dil“) ili hiperinflacija.
Ali, izabrana je treća. Hazin jasno kaže da je 11. septembar 2001. i rušenje „Kula bliznakinja“ bio “rijaliti šou“, odnosno „paljenje Rajhstaga“ da bi se, osvajanjem Avganistana i Iraka u borbi protiv mitske Al Kaide, polumrtva američka privreda pridigla. To nije bio prvi put: SAD su 1898. uništile sopstvenu oklopnjaču „Men“, optuživši za to Španiju i zaratili, otimajući staroj kolonijalnoj sili Kubu i Filipine. Godine 1941, američko rukovodstvo je znalo za budući japanski napad na Perl Harbur. Sklonili su nosače aviona iz luke i dopustili da izginu američki vojnici. Američki građani, do tada, skloni nemešanju SAD u rat (Hitler protiv Engleske i SSSR-a) postali su zastupnici ratne opcije. Majkl Hosudovski, poznati antiglobalista, kanadski ekonomista i čelnik sajta „globalresearch.ca“, pisao je da su američke tajne službe planirale, još 1962, operaciju Nortvuds“, da bi opravdale američki napad na Kastrovu Kubu. Trebalo je potopiti američki brod u bazi Gvantanamo i izvršiti pokolj među antikastrovskom kubanskom emigracijom u Majamiju, a zatim za sve optužiti Havanu i napasti je. Plašeći se nuklearnog rata sa SSSR-om, Kenedi je plan odbio. Dakle, „11. septembar“ je stari, oprobani metod.
Hazin podseća da su ekonomski pokazatelji avgusta 2001. u SAD bili očajni, a da su posle 11. septembra te godine, zatvorili berzu na nekoliko dana („da bi se sve sredilo“) , a zatim je američka privreda počela da se uspravlja „odozgo“, da bi se izbegle štetne posledice terorističkog akta. Privredom SAD, kaže Hazin, sad upravlja država i Sistem federalnih rezervi (centralna banka u rukama najmoćnijih kapitalista.)
Sada je na redu novi „Rajhstag“. Uostalom, svi kritičari kapitalizma su uočili da je rat ključno sredstvo za pomoć posustaloj privredi. U SAD je ratna psihoza posle 11. septembra 2001. već dovela do stvaranja policijske države (FBI čak ima pravo da u bibliotekama traži izveštaje šta građani čitaju – možda čitaju knjige o pravljenju bombi, recimo nuklearnih), a novi 11. septembar bi SAD zauvek pretvorio u GULAG sa maskom Diznilenda, što je Solženjicin odavno prorokovao.
U svom izlaganju na skupu „Svetosavlje danas: izazovi i odgovori“, održanom u Pančevu 28. septembra 2008, u organizaciji Eparhije banatske, politikolog Branko Radun se založio za udruživanje svih domaćih antiglobalista, boraca protiv nečovečne pljačke Srbije, maskirane u „tranziciju“ Po Radunu, i iskreni svetosavski hrišćanin i iskreni levičar brinu o čoveka, i žele da ga spasu od ropstva metastaziranog kapitalizma, koji razara planetu i svim narodima donosi zlo. I zaista: ako se tako zbijanje snaga ne desi, i ako se ne pruži odlučan otpor globalističkoj tiraniji, ni Srbiji ni svetu ne piše se dobro.
Zato je pred čitaocem nekoliko razmišljanja o mogućnosti hrišćanski utemeljene privredne delatnosti, čiji je cilj da kapital podredi čoveku, spasavajući čovečanstvo od konačnog ropstva. Utopija? Ne! Utopija je, i to krvava, totalitarni globalizam, a ovo je mogućnost hrišćanskog odgovora na savremene izazove.

Kao radikalni kritičar obezduhovljenog sveta u kome je novac bog, ponudio je viziju ekonomskog života zajednice zasnovanu na hrišćanskom solidarizmu: Aleksandar Solženjicin
Solženjicin o „Trećem putu“ hrišćanske ekonomije
Najneposredniji nastavljač ekonomskog učenja ruske hrišćanske emigracije u oblasti ekonomije bio je Aleksandar Isaijevič Solženjicin. Proteran iz Sovjetskog Saveza zbog borbe protiv „Arhipelaga GULAG“, on je došao na Zapad (prvo u Švajcarsku, pa u SAD). Svi su očekivali da će on pojati himne zapadnom tipu partijske demokratije, pluralizmu i kapitalizmu, ali Solženjicin je postao radikalni kritičar obezduhovljenog sveta u kome je novac bog. Naljućeni ideolozi „najboljeg od svih mogućih svetova“ Rax Americana počeli su da ga oštro napadaju, nazivajući ga „ruskim Homeinijem“. Solženjicin na to nije obraćao pažnju. U svom tekstu „Kako da preuredimo Rusiju?“, nastalom uoči povratka u Otadžbinu, ponudio je, između ostalog, viziju ekonomskog života zajednice zasnovanu na hrišćanskom solidarizmu.
„Treba dati prostora zdravoj privatnoj inicijativi i podržavati i štititi sve vrste malih preduzeća, na njima će najverovatnije i procvetati svaki kraj – ali čvrsto ograničiti zakonima mogućnost nezadržive koncentracije kapitala, ni u jednoj grani ne dozvoliti stvaranje monopola, kontrolisanje jednih preduzeća od strane drugih. Monopolizacija preti da pogorša stanje robe: firma može sebi dozvoliti, da tražnja ne bi jenjavala, proizvodnju robe koja ne traje dugo. Vekovima su se firme i vlasnici ponosili robom koja ne dotrajava, dok je sada (na Zapadu) – zaglušujući niz stalno novih, novih drečavih modela, dok zdrav pojam popravke nestaje: jedva nešto malo pokvarena stvar se mora odbaciti i kupiti nova – upravo suprotno ljudskom osećanju samoograničavanja, pravi pravcati razvrat.
Tome treba dodati i psihološku kugu rasta cena – i to u razvijenim zemljama: uz porast produktivnosti rada – cene ne padaju, već rastu! proždirući ekonomski plamen, a ne progres. (Stara Rusija je i čitav vek živela s nepromenljivim cenama.)
Ne sme se dozvoliti navala vlasništva i koristoljubivosti – do socijalnog zla koje razara zdravlje društva. Antimonopolskim zakonodavstvom treba u okviru svake vrste proizvodnje prekomeran rast regulisati jako povećanim porezima. Banke su potrebne kao operativni centri finansijskog života, ali – ne dati im da se pretvore u zelenaške izrasline i postanu potajne gazde čitavog života.
Isto tako se sve u svemu čini jasnim da naš izlazak iz komunizma ne treba da bude po cenu izrabljivačke podele stranim kapitalistima ni našeg rudnog bogatstva, ni površine naše zemlje, ni, pogotovo, šuma. To je izuzetno opasna ideja: ono što je upropašćeno našom unutrašnjom nesređenošću – sada pokušavati da spasavamo kroz strani kapital. On će nam poteći onda kada kod nas otkrije visok prinos za sebe. Ali ne treba da zapadni kapital domamljujemo pod uslovima koji su za njega povoljni, a za nas ponižavajući, samo dođite i vladajte nad nama - takva se rasprodaja kasnije ne može popraviti, pretvorićemo se u koloniju. (Premda: tokom sovjetske tri četvrtine veka smo se srozali na stupanj kolonije, a kako inače to nazvati?..) Dopuštati ga – u čvrstom koloseku: da ekonomsko oživljavanje koje donosi ne premaši ni izneta dobit, ni razaranje naše prirodne sredine. Onda ćemo i mi ubrzati naše kvalitativno izjednačavanje s razvijenim zemljama.
Ali – da nisu konačno ugušena ni zaboravljena radna svojstva našeg naroda. Vidimo kako su Japanci zaustavili pad i čak se uzneli ne inostranim ubrizgavanjima, već sopstvenim visokim radnim moralom. Čim se ukine državni jaram nad svakom našom radnjom i plaćanje postane pravično – odmah će porasti kvalitet rada i svugde će zablistati naše umeće. Ako i nećemo uskoro dostići takav stupanj da naše robe imaju međunarodnu tražnju – za zemlju naše veličine i bogatstva moguće je da se duže vreme zadovolji i unutrašnjim tržištem.“
Srednji sistem vladike NikolajaVladika Nikolaj je smatrao da hrišćanski ideal pravednog društva svakako jeste prva hrišćanska zajednica u Jerusalimu, gde su ljudi imali jedno srce i jednu dušu, i gde im je imovina bila zajednička. Bilo je onih koji su pokušavali da ga ponovo ostvare – poput ruskog filantropa, Nepljujeva, koji je stvorio tridesetak hrišćanskih komuna u Rusiji, Belgiji i Holandiji, ali, nepomognut od države i od Crkve, umro razočaran 1905. godine.
Srbi su, sa svoje strane, imali nešto drugo: tzv. „srednji sistem“, koji ih je spasavao od ekonomskih i agrarnih ratova, razornih po Evropu. Srednji sistem se sastojao od upotrebe lične i kolektivne imovine (familijarne, seoske, opštinske i državne utrine i šume, na primer). Kao pomoć siromašnima postojala je koševska hrana, koja je sakupljana u jesen od imućnijih seljaka, da bi se u proleće prehranjivala sirotinja.
U gradovima su postojali esnafi, koji su od svoje zajedničke imovine pomagali bolesne ili imovno posrnule članove, kao i njihovu decu, koju bi odškolovali do sticanja majstorskog prava i pomagali im da otvore radnju. Imućni članovi esnafa su najveći deo svoje imovine ostavljali esnafskoj kasi radi pomoći sirotinji.
Vladika Nikolaj o tom dobu srpske istorije kaže:
„Ovakav ekonomski stroj kod Srba bio je prožet skroz duhom hrišćanske čovečnosti i uzajamne ljudske odgovornosti, po savesti, a ne po spoljašnjoj sili i pritisku. I pri takvom stroju svaki se čovek osećao slobodnim čovekom, a ne robom. Jer je postojala individualna i kolektivna svojina. Onaj ko je izgubio svu ličnu svojinu, bilo zbog nekog svog poroka, ili neveštine, ipak je imao oslonca u kolektivnoj svojini. Nije odsecan od ljudskog društva, niti se osećao bespomoćno i izlišno. Pomognut kolektivnom imovinom, on je uvek živeo s nadom, da će moći doći i do lične imovine. Za kartele bogataša nije se znalo, niti za glad siromaha. Moram da kažem da je Srbin uvek prezirao čoveka koji nema ništa, mada ga je pomagao i hranio. Prezirao je onoga, koji nije imao ništa, a mrzeo je onoga ko ima suviše. To je srpska crta karaktera odvajkada.
Još ti moram reći, da je post kod Srba bio značajan ekonomski faktor. Post kao uzdržljivost od jela čeličio je karakter i u isto vreme značio štednju. A post je od Boga zapoveđen kao uslov spasenja. Zato je Bog blagosiljao narod koji je postio. Ljudi koji su zapamtili patrijarhalno vreme kod Srba mogu posvedočiti, da je u to vreme narod sa manje bio sitiji i zadovoljniji nego u naše vreme sa mnogo više, ali bez posta. Hrana koja je mogla biti dovoljna za trideset lica kad se postilo, danas je jedva dovoljna za deset lica. Ipak su onih trideset bili zdraviji i snažniji i zadovoljniji, nego ovih deset u naše vreme. Tako je Bog blagosiljao naše pretke zbog posta. A s nama koji ne postimo biva ono što je rekao Jevrejima: „Ješćete, ali se nećete nasititi.“
Velike porodične zadruge kod Srba bile su u stvari male hrišćanske komune. Zajednička je bila imovina, zajednički trud, zajednička trpeza, zajednička molitve. Sloga i jedinstvo u tim zadrugama nisu se održavali samo krvnim srodstvom. Postojao je još jedan činilac, važniji od krvi, pa kad je ovaj činilac oslabio, krv nije bila u stanju da održi jedinstvo zadruge, ni da spreči raspad tih divnih porodičnih komuna. To je onaj isti činilac, koji je bez obzira na krv, držao i prvu hrišćansku komunu u Jerusalimu.
Taj moćni činilac jeste hrišćanska vera i hrišćanska moralnost. Strah od Boga i stid od ljudi. Vizija nebeskog sveta i svest o bliskoj smrti, koja je značila ne svršetak života zanavek, nego početak jednog novog života, zavisnog od ljudskih dela na zemlji. Kada je taj činilac oslabio, onda su se u zadrugama pojavila ona dva poznata zla, koja oduvek podgrizaju i ruše svaku ljudsku zajednicu: nepoštenje i nepoverenje. Skoro sto godina opirale su se srpske porodične zadruge – te male crkve, male hrišćanske komune – da ih ona dva crva ne razore. No, malo pomalo pa su podlegle, i ostale su u sećanju naroda kao slatka vilinska priča, koja se sa bolom priča i prepričava.“
Taj zadružni duh „srednjeg sistema“, po Nikolaju, razorili su srpski intelektualci školovani u inostranstvu „po narodima ekstremnih ekonomskih teorija i praksi“. Zbog svoje sebičnosti i plitkih partijskih interesa, oni su uništili načela zadružnog hrišćanskog solidarizma i kolektivne svojine, koji su Srbe zaštitili od robovanja čoveka čoveku („kartelske plutokratije“, to jest, današnjim rečnikom rečeno, vlasti multinacio-nalnih kompanija) i robovanja čoveka državi (nasilni kolektivizam).
Srednji sistem i povratak hrišćanskom solidarizmu bio bi moguć, kako uz pomoć države, tako i – pre svega! – uz spremnost imućnih da se odreknu dela svoje imovine radi opšteg dobra. Bogataški karteli služe „za neograničenost sticanja lične imovine“ i time razaraju društvo. Bogataši i njihovo potomstvo moralno propadaju, i još više doprinose kidanju uzajamnosti u zajednici. Samo obnova zajedničke imovine i staranje o dobru sviju, domaćinski duh i briga o sirotinji, mogu Srbima (i ostalima) pomoći da se vrate Bogu i sebi.
U (neobjavljenom za života) nacrtu za obnovu srpske države, Nikolaj Velimirović je rekao da njeno geslo mora biti: „Čovek iznad svega, a Bog iznad čoveka“. Srednji ekonomski sistem je, po njemu, bio sredstvo da se ovaj ideal vaspostavi u punoći svog društvenog značenja.
Ako ovaj ideal ne bude rukovodio Svetosavsku crkvu, kojoj imovina treba da bude vraćena, slom srpskog naroda je bliži nego što i slutimo. Jer, zapamtimo: Crkva je još uvek jedina ustanova u koju narod ima poverenja, i njena moralna uloga je nešto što narodu i dalje budi nadu da nije sve propalo. Nije se igrati s narodnim nadama, pogotovu u doba sveopšteg beznađa.
_________________
Literatura
A. N. Lebedev: Sveštenstvo drevne vaseljenske Crkve od apostolskih vremena do X veka, ZepterBook World, Beograd 2002; Osnovi socijalne koncepcije Ruske pravoslavne crkve, U senci Vavilonske kule, Obraz svetački, Beograd 2004; Zlatousti propovednik vaskrsloga Hrista / Sv. vladika Nikolaj u sećanjima savremenika, Lug duhovni, Kragujevac 2003; Ruska ideologija i novi milenijum, Front slobodne Rusije, Moskva 2001. (na ruskom); Vladimir Vukašinović: Liturgija i kultura, Hrišćanski kulturni centar, Beograd 2007; Miodrag Petrović: Krmčija Svetoga Save o zaštiti obespravljenih i socijalno ugroženih, izd. Dragomir Antonić, Beograd 1990; I. V. Popov: Sveti Jovan Zlatousti i njegovi neprijatelji, Prolog, Vrnjačka Banja 2007; Sv. Jovan Kronštatski – prorok pravoslavne Rusije, Obraz, Beograd 1996; Vladika Nikolaj: Srpski zavet na razmeđi svetova, Svetigora, Cetinje 2001; Mihail Nazarov: Iz riznice ruske emigracije, u „Trijumf svetske zakulise“, Ruske ideje, Moskva 1996. (na ruskom); A. I. Solženjicin: Kako da uredimo Rusiju, Dveri srpske 3/2007; Dr Dimitrije Bogdanović: Osnovi socijalne teologije Sv. Jovana Zlatoustog, Pravoslavna misao 1-2/1968.